Molitvom za zvanja učimo se gledati evanđeoskom mudrošću na svijet i na čežnju svakog ljudskog bića za životom i spasenjem. Njome se živi Kristova ljubav i samilost prema čovječanstvu. Da bi Bog primio naše molitve pokajmo se za svoje grijehe i propuste.

Već u Starome zavjetu proroci su bili svjesni da su pozvani svojim životom svjedočiti ono što naviještaju i bili su spremni suočiti se i s nerazumijevanjima, odbacivanjima i progonstvom. Zadaća koju im je Bog povjerio potpuno ih je obuzela, kao “rasplamtjeli oganj” u srcu, kojemu čovjek ne može odoljeti (usp. Jr 20,9) i zato su bili spremni predati Gospodinu ne samo svoj glas, već cio svoj život. U punini vremenâ Isus, poslan od Oca (usp. Iv 5,36), svjedoči svojim poslanjem Božju ljubav prema svim ljudima, bez iznimke, osobito prema posljednjima, grešnicima, potisnutima na rub društva, siromašnima. On je najveći svjedok Boga i njegove žarke želje da se svi ljudi spase.

Suvremeni čovjek, koji nikad nije izbliza promatrao pastirski posao, ne može imati nikakva pojma o psihologiji odnosa pastira i njegova stada, kao ni odnosa unutar samoga stada. U Isusovo vrijeme to je bilo drukčije. Ljudi su tada u puno većoj mjeri bili ovisni o stadu koje ih je hranilo i za koje su oni na odgovarajući način skrbili. Ne smije se zanemariti ni mišljenje brojnih suvremenika da njima ne treba nikakav pastir, modernim jezikom rečeno –nikakav vođa, pa im ta slika nema što reći. No, u toj težnji za što većom neovisnošću o drugima mnogi ljudi nisu ni svjesni u kolikoj su mjeri predmet tuđeg planiranja, testiranja i svakovrsnog manipuliranja. To već počinje sa sve istančanijom reklamom koja doslovce ispunja sav naš dan potičući u nama nesvjesne želje za kupovanjem, konzumiranjem i uživanjem, pa sve do ideološke i političke propagande koja čovjeka pretvara u broj i dio manipulirane mase. U tom smislu današnji čovjek uopće nije slobodan, već je u mnogo čemu uvjetovan. Nasuprot tomu, u današnjem evanđelju pred nas stupa Isus u slici dobrog pastira koji osobno i toplo govori o odnosu prema svojim ovcama. On ih poznaje, a one slušaju njegov glas i idu za njim. On im predstavlja sigurnost i zaštitu i obećava im život vječni, stoga se on ne može uspoređivati s najamnikom, ni lopovom. Sve govori o prisnom odnosu Isusa i njegovih učenika u dramatičnoj stvarnosti ljudskoga života. Svaki Isusov učenik koji se iskreno osloni na njega sve to može iskusiti i u uvjetima današnjega života.

Slika pastira i njegova stada već je u Starom Zavjetu primjenjivana na odnos Boga i njegova naroda, ali i na odnos naroda i njegovih vođa: „Gospodin je pastir moj: ni u čemu ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju“ (Ps 23,-3). Kant je za ovaj psalam rekao: „Sve knjige koje sam pročitao nisu mi pružile toliko utjehe koliko mi je pružila ova riječ Biblije.“ Ovo se u još većoj mjeri može reći za Isusovu riječ iza koje on stoji cijelim svojim životom. Evanđelisti ističu kako se znao sažaliti nad narodom, „jer bijahu satrveni i zapušteni kao ovce bez pastira“ (Mt 9,36). Isus sebi ne uzurpira pravo pastira, već ga stječe dajući „svoj život za ovce“ (Iv 10,11.17). Prema tome, ovdje nije u pitanju nikakva sladunjava i površna slika, već duboka kristološka stvarnost. Isusovo predanje života (na križu) stvara neraskidivo jedinstvo između njega i učenika: „Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje“ (Iv 15,13).

Današnje vrijeme puno je beskrupuloznih manipulatora ljudima koji ne biraju sredstva u namjeri da zagospodare čitavim čovjekom, a sve to pod krinkom velike brige za čovjeka. U šumi njihovih umiljatih i sladunjavih glasova Isusov učenik znade uvijek čuti i razabrati glas svoga Učitelja, Dobroga pastira koji mu jamči sigurnost. Stoga je poznata ruska disidentica Tatjana Goričeva, koja je 1980. zbog svoje vjere morala napustiti tadašnji Sovjetski savez, napisala: „Crkva je danas jedino mjesto gdje se može naći ljepota, istina i duhovna snaga u beznadnoj pustinji laži“. Crkva će to biti u onolikoj mjeri koliko se u njoj bude jasno čuo glas Dobroga pastira, a oni kojima je povjerena pastirska uloga koliko se budu ugledali u Isusa i po uzoru na njega budu spremni založiti svoj život za povjerene im vjernike.

Zašto kod nas nema novih zvanja ili ih je vrlo malo? Roditelji su oni koji svojim primjernim životom svjedoče svojoj djeci, i ako je u njima prisutna želja da im dijete postane svećenik, redovnica ili redovnik, velikom vjerojatnošću će se to i ostvariti. Ali ako su oni protiv toga, i kad dijete to želi, teško će se to ostvariti. Svi su ljudi po svom poslanju od Boga, ali svećeničko i redovničko zvanje  dolazi iz srca Božjega, i ono prolazi kroz majčino srce“ („Postoje majke sa svećeničkim srcem i dušom koje one prenose na svoju djecu“ Rene Bazin usp. N. RADIĆ, Svećeničke majke, Split, 2003, 5). Od trinaestero djece majka Alice Rolls (+1871.), desetero se posvetilo duhovnom životu.

Draga mladi, vi koji čeznete za višim vrijednostima no često ne nalazeći put koji vas njima vodi, ne zaboravite da je samo Krist, Put, Istina i Život! Dopustite da Krist uđe u vaš svijet, da uđe u vaš život u vaše srce, da ga sve više upoznajete, slijedeći put njegove ljubavi na koji vas poziva, pa bio to put svećeništva, redovništva, potpunog sebedarja Bogu. Ne bojte se jer On je jedini jamac svakog čovjekovog samoostvarenja. 

Molitvom za zvanja učimo se gledati evanđeoskom mudrošću na svijet i na čežnju svakog ljudskog bića za životom i spasenjem. Njome se živi Kristova ljubav i samilost prema čovječanstvu i zadobiva milost da se može reći, nasljedujući primjer Djevice: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1,38).