Danas je nedjelja dobrog Pastira, dan kada posebno molimo za zvanja: svećenička, redovnička i uopće za posvećeni život u Crkvi. Ističemo zato: poziv na Bogu posvećeni život počinje susretom s Isusom Kristom i to u Crkvi koja je pozvana biti sva u službi drugih. Prijeka je potreba kršćana – osobito svećenika, đakona, redovnika i svih drugih posvećenih osoba – voditi suvremeno čovječanstvo k Isusu koji je Živ i koji se kao takav uprisutnjuje u našim okupljanjima na sv. Misi. Da bismo mogli dostojno proslaviti gozbu ljubavi, susresti se sa živim Bogom, pokajmo se za sve svoje grijehe, propuste i nedostatke.

„Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas!“  Današnja nam liturgija predstavlja Isusa kao dobrog Pastira i ugaoni kamena Crkve. Dobri Pastir ne ostavlja svoje stado ni u vrijeme najveće opasnosti. „Pastir dobri život svoj polaže za ovce“ (Iv 10, 11). Da spasi stado, sam se predaje neprijateljima i u smrt. Otac ga šalje kako bi ljudi u njemu imali Pastira koji će ih čuvati i osigurati im istinski život. U službi životu svi su ljudi  pozvani svaki dan izgrađivati spasenje, ali svatko od nas mora biti svjestan da sam Bog spašava posredstvom svoga Sina. On je jedina nada spasenja za čitav ljudski rod. „Ni u kom drugom nema spasenja“ (Dj 4, 12). Čovjekovo djelovanje može postati znak i sredstvo prisutnosti Božje među ljudima ali njihov spas pripada Bogu. O ovom spasu možemo samo reći da „smo  djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti“ (1 Iv 3,2). Spasenje za nas ostaje tajna. Možemo samo ponoviti Petrovo radikalno protivljenje pred sinedrijem: ljudi su Isusa razapeli, a Bog ga je uskrisio; ljudi odbacuju, Bog gradi onim stijenama koje su ljudi odbacili. Božja logika nije ljudska. Ono što ljudima izgleda važno, Bog odbacuje i bira onoga koga su ljudi odbacili i razapeli. Svi kršćani, posebno mladi, pozvani su da budu „živa stijena“ u zajedništvu s  „ugaonim kamenom“ (Dj 4,11), Kristom uskrslim. Ovdje se ispunja proroštvo starca Šimuna: „Gle! Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak kojemu će se protiviti“ (Lk 2,34).

Snagom Kristova otkupiteljskog djela svaki je čovjek pozvan biti članom jedne jedine obitelji, kojoj je Bog Otac; pozvan je biti dionikom jednog stada, kojemu je Krist Pastir. Ova obitelj i ovo stado jest Crkva, kojoj je Isus „kamen zaglavni“. Otac šalje svoga Sina, a Sin šalje nas. Svaki vjernik obilježen je hitnim zadatkom: molitvom, žrtvom i riječju raditi na tome da ovce zalutale, raspršene, neupućene …dovodi u Kristov ovčinjak da bude „jedno stado“ pod ravnanjem „jednog pastira“.

Nasuprot „slomu“ mladih koji odbijaju graditi vlastiti život na Kristu spasitelju; nasuprot „slomu“ tolikih ideologija i tolikih režima koji su apsolutizirali čovjeka zatvarajući ga u pogrešnu horizontalnu dimenziju (H. Marcusea), potrebno je žurno graditi jake osobnosti mladih koji se ostvaruju u dvjema dimenzijama koje se međusobno nadopunjuju: vertikalnoj i vodoravnoj, u zajedništvu s trojstvenim Bogom i s bližnjima. Unutar ovih dviju dimenzija moguća su sva zvanja, kako osobna tako i zajednička.

„Razlog zbog kojega nas svijet ne poznaje jest nepoznavanje Boga“. Isus poznaje svoje. „Ja poznajem svoje ovce i mene poznaju moje. Kao što mene poznaje Otac, i ja poznajem Oca“ (Iv 10, 14-15). Poziv učenika, „žive stijene“, onaj je Učitelja, „zaglavnog kamena“. „Nije učenik nad učiteljem niti sluga nad svojim gospodarom“ (Mt 10,24). Nasljedovanje Krista jest temeljno i neotuđivo pravilo da bismo bili u zajedništvu s Bogom i s bližnjima. Krist je dobri Pastir. Odgovornost pastira izvire iz ljubavi. To je ljubav koja dolazi od Oca, božanska ljubav koja nas goni do vrhunca, do davanja vlastitog života. Pastoralna odgovornost nije osobna volja, nego poziv Božji  predan  čovjekovoj slobodi: „Ja dajem život svoj, jer imam vlast dati ga i imam vlast opet ga uzeti; nitko me na to ne sili“ (Iv 10,18).

Isus iz svog zajedništva s Ocem gradi svoj odnos s ljudima. To je pravi život djece Božje: počinje na zemlji u vjeri i ljubavi te raste do vrhunca u nebu, gdje ćemo „biti njemu slični jer vidjet ćemo ga kakav jest“ (1 Iv 3,2). Zato u svom životu ne zadovolji se zrakom nego traži Svjetlo, ne traži vodu nego Izvor i ne primaj samo dar nego svim bićem traži Darovatelja!

Svi kršćani snagom krštenja u Isusu postaju odgovorni za njegov nalog. Vladari, svećenici, Bogu posvećeni, roditelji, odgojitelji, nastavnici, masmedijski djelatnici koji stvaraju javno mnijenje pozvani su biti pastiri. Svi navedeni trebaju ispitati svoj položaj „pastira“ s evanđeoskim slikom „dobrog pastira“. Mnoga zla našega vremena koja evanđeoski odlomak naziva „vukovima“, neprijateljima stada, nastaju iz nesposobnosti da se „dade život“ za djecu, za vrednote, za društvo uvijek pravednije i s većim  dostojanstvom svakog čovjeka. Dakle, na mjestu je upitati se jesmo li u svojoj sredini, u svom kršćanskom poslanju pastiri ili smo najamnici tj. plaćenici?