Danas posebno molimo za duhovna zvanja u mjesnoj ali i u općoj Crkvi. Pozvani smo da prepoznamo Kristov glas i spremno se odazovemo služeći Bogu i čovjeku. Riječ Božja pomaže nam razumjeti što kršćanin treba biti i što treba činiti u Božjem planu života radi dobra ljudi. Svojim uskrsnućem Isus je postao Gospodin. Postao je “Pastir i čuvar naših duša“. Isusovo gospodstvo se ne temelji na snazi, organizaciji, moći, novcu, nego je utemeljeno na sposobnosti ljubiti i darivati se. Isus poziva… Znamo li “prepoznati“ Kristov glas među tolikim glasovima koje svaki dan slušamo?

U liturgiji ove nedjelje ističe se lik Dobrog Pastira koji brine za svoje stado. Danas govor o vjernicima kao “ovcama“ kod mnogih kršćana, a ponajviše kod nekršćana, nailazi na žestok otpor, jer moderni čovjek želi biti sve drugo, samo ne ovca. Slika “ovce“ za modernog čovjeka sinonim je ovisnosti, djetinjaste nezrelosti, podređenosti crkvenim i društvenim vlastima, paternalizama, klerikalizama… Moderni čovjek želi samoga sebe određivati te tako biti potpuno slobodan od bilo kakva pastira i pastirskog vođenja, lišen svake ovčje podređenosti. I tako slika ovce, a time i ovo nedjeljno evanđelje, osuđeni su na odbacivanje. Ipak, kako se radi o Božjoj riječi, kako je tu sliku ovce uporabio sam Bog u Isusu Kristu, ne možemo je i ne smijemo ismijati i odbaciti. Čovjek koji ne želi biti ovca Božja, koji ne želi Boga, Isusa Krista za pastira, izgubljen je. Tko sam sebe želi odrediti, sigurno sebe gubi. Želeći biti pastir samome sebi, čovjek se, zapravo, pretvara u izgubljenu, zalutalu ovcu koja ide iz jedne dosade u drugu, stalno nesretna i nezadovoljna.

Način na koji Isus govori o ovcama i ovčinjaku isti je kao kada govori o hramu. U središtu ovoga govora jest čovjek, svetinja koju treba poštivati. Ovčinjak nije skladište ili spavaonica za ovce, nego mjesto susreta s Isusom. Osim što se naziva “Dobrim pastirom“, Isus sebe naziva i jedinim vratima ulaza u ovčinjak. Vrata – to je mjesto komunikacije, nutrine i vanjštine, svijeta iznutra sa svijetom izvana. Krist se uspoređuje s vratima budući da nas osposobljava za otvaranje pozivu i ljubavi Božjoj. Otkriva nam svoju nježnost i svoju čežnju da sa svakim od nas osobno komunicira. U našim pokušajima da se, puni nepovjerenja, zatvorimo pred svima, u našim pomišljanjima da nas nitko ne razumije i da je bolje ostati izdvojen i po strani, Isus čini proboj, otvara vrata. Svaki čovjek u biti sanja o tome da bude osobno prepoznat i ljubljen i to sa svom svojom prošlošću, sa svojim lošim glasom i svojim slabostima (Z. Linić, U početku bijaše riječ, 113).

Pastir se služi glasom. Pravi pastir raspoznaje se po glasu: ton, boja glasa, ljubav, uvjerenje – sve pronalazi put do srca. (1). Vrlo je važno da iz riječi dobrog pastira intuicijom otkrivamo što njegov glas izaziva u našem životu?

Poziv na svećeničku službu i posvećeni život u prvom je redu plod stalnoga dodira s Bogom živim i ustrajne molitve koja se uzdiže “Gospodaru žetve”, bilo u župnim zajednica bilo u kršćanskim obiteljima bilo na molitvenim sastancima na kojima se moli za zvanja. Isusov poziv upućen svakome pojedinačno: “Slijedi me!” u isti je mah zahtjevan i uzvišen: on ih poziva da budu njegovi prijatelji, da slušaju njegovu riječ i žive njegovu blizinu. Uči ih potpunom predanju Bogu i širenju Njegova Kraljevstva prema zakonu evanđelja (Iv 12, 24). Dao im je da iskuse bratstvo koje se rađa iz te potpune otvorenosti za Boga (usp. Mt 12, 49-50) i koje je prepoznatljivi znak Isusove zajednice: “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13, 35).

Bez obzira na zahtjevnost – poziv znači naučiti trajno upirati pogled u Isusa, dobro ga upoznati, slušati ga u Riječi i susretati se s njime u sakramentima; to, isto tako, znači naučiti svoju volju suobličiti njegovoj. To je prava škola odgoja za sve koji se pripremaju za svećeničku službu i posvećeni život, pod vodstvom mjerodavnih crkvenih vlasti. Gospodin neizostavno poziva, u svim razdobljima života, da se sudjeluje u njegovu poslanju i služi Crkvi kao zaređeni ili u redovničkom životu. A Crkva “je pozvana čuvati taj dar poziva, cijeniti ga i njegovati: ona je odgovorna za rađanje i sazrijevanje svećeničkih i redovničkih zvanja” (Ivan Pavao II., Pastores dabo vobis, 41). Posebno u naše doba kada se čini da je Gospodinov poziv zaglušen “drugim glasovima” i da poziv na nasljedovanje, davanje vlastitog života, izgleda previše težak, svaka kršćanska zajednica i svaki vjernik moraju svjesno prihvatiti obvezu promicati duhovna zvanja. Važno je hrabriti i podupirati one koji pokazuju jasne znakove poziva na svećenički poziv i redovničko posvećenje, da osjete toplinu čitave zajednice dok budu davali svoj pristanak Bogu i Crkvi.

Krist je, dakle, taj koji nas svojom riječju stalno poziva da se pouzdamo u Njega ljubeći ga “iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage“ (Mk 12, 33). Zato svaki poziv, premda su putovi različiti, uvijek zahtijeva izlazak iz sebe kako bismo u središte vlastitog života stavili Krista i njegovo evanđelje. I u bračnom životu i u različitim oblicima redovničkoga posvećenja, kao i u svećeničkom životu, treba prevladati načine razmišljanja i ponašanja koji nisu u skladu s Božjom voljom. To je, dakle, “izlazak koji nas vodi na put klanjanja Gospodinu i služenju njemu u našoj braći i sestrama“. Svi su zato pozvani klanjati se Kristu u svojim srcima (1 Pt 3, 15) kako bi dopustili da ih zahvati svojom milošću sadržanoj u sjemenu riječi, koje mora rasti u nama i pretvoriti se u konkretno služenje našim bližnjima. Ne smijemo se bojati: Bog s velikom ljubavlju i spretno prati djelo svojih ruku, u svakoj životnoj dobi. On nas nikada ne napušta! Stalo mu je do ostvarenja njegova nauma s nama i namjerava to ostvariti uz naš pristanak i suradnju.

Pozivani smo slušati i slijediti Isusa i dopustiti da nas iznutra preobraze njegove riječi koje su “duh i život” (Iv 6, 63). Marija, Isusova i naša majka, također i nama govori: “Što god vam rekne, učinite!” (Iv 2, 5). Poziv je plod koji dozrijeva na dobro obrađivanoj njivi uzajamne ljubavi koja se pretvara u služenje, u kontekstu autentičnog crkvenog života. Nijedan se poziv ne rađa ili živi sam za sebe. Poziv se rađa iz Božjeg srca i niče u dobrom tlu vjerničkog naroda, u iskustvu bratske ljubavi. Nije li Isus rekao: “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13, 35)?

Živjeti to “visoko mjerilo redovitoga kršćanskog života” znači pokatkad ići protiv struje i na svom putu nailaziti na prepreke, izvan nas i u nama samima. Sâm Isus nas opominje: dobro sjeme Božje riječi često otme Zli, zapriječe nevolje, uguše brige i zavodljivosti svijeta (usp. Mt 13, 19-22). Sve bi nas te teškoće mogle obeshrabriti i navesti da se priklonimo, naizgled, udobnijim putovima. Ali prava radost pozvanih sastoji se u vjeri i iskustvu da je on, Gospodin, vjeran. A s Njim možemo hoditi putem života, biti učenici i svjedoci njegove ljubavi, otvoriti srce za velike ideale. Oraspoložimo, dakle, svoje srce da bude “dobro tlo”, da slušamo, prihvaćamo i živimo Božju riječ i tako donosimo obilan rod. Što se budemo bolje znali sjediniti s Isusom kroz molitvu, Sveto pismo, euharistiju i sakramente slavljene i življene u Crkvi, živom bratstvu, to će više u nama rasti radost suradnje s Bogom u službi Kraljevstva milosrđa i istine, pravde i mira. I žetva će biti obilna, razmjerna milosti koju budemo s poučljivošću znali primiti. “I danas možemo obnoviti žar navještaja i potaknuti na poseban način mlade da krenu putom nasljedovanja Krista. Unatoč raširenom osjećaju da je vjera umorna ili svedena na ‘puke dužnosti’, naši mladi žele otkriti trajno aktualnu privlačnost Isusa, iskusiti poticajnost i izazovnost njegovih riječi i djela …“ (Poruka za 54. Svjetski dan molitve za zvanja Pape Franje).

Dragi mladi, vi ste proljeće Katoličke crkve, proljeće hrvatskog naroda! Dobri Pastir dao je svoj život za sve nas. Na nama je odgovornost prema samima sebi, prema Bogu, prema domovini. Molimo Gospodina da nam udijeli svoga Duha i da slijedimo njegovo djelovanje kako bismo ga u svemu nasljedovali, svjesni da svaka životna situacija jest za nas prigoda da pokažemo njegovo svjetlo i dobrotu, njegovu blagost i strpljivost, njegovu ljubav.