U današnjim liturgijskim čitanjima stavljen je naglasak na Dan Gospodnji u kojem se susreću vječno i stvoreno. Pravo i zakon temelj su svakoga zajedničkog života. Tamo gdje se gazi tuđe pravo i krše zakoni, nema demokracije ni slobode. Ako se čovjek drži Božjeg zakona, u njegovu životu vlada mir i sreća. U protivnom vlada nered i nemoral. Zato je vrlo važno poštivati i ljudske i Božje zakone na svim razinama.

Pred nama su dva događaja koji su se zbili u subotu: učenici koji krše odredbe o suboti trgajući klasje i Isus koji liječi subotom. Prvi je ekstremni slučaj ‘kazuistike’, gotovo besmislen primjer koji dobiva svoj vrhunac u Isusovoj rečenici: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote“ (Mk 2,27). Čovjek je u središtu, čovjek postaje mjerilom zakona. Zakon je u sebi bezvrijedan ako nije za čovjeka. U tome svjetlu možemo odgovoriti i na pitanje: koje je ponašanje vjerničko, a koje nije? Vjerničko ponašanje nastoji živjeti u odnosu s Bogom ili ‘u Bogu’, dok sve što guši slobodu ostvarivanja smisla, radosti življenja u protuslovlju je s vjerničkim.

Drugi dio evanđelja govori o ozdravljenju čovjeka usahnule ruke u sinagogi, i to u subotu. Riječ je o svetome vremenu i o svetome prostoru: subota i sinagoga zajedno. U ove dimenzije Isus unosi bitno novu, a to je svetost čovjeka. Obraćajući se bolesniku kaže mu: stani u sredinu. Kod Isusa čovjek je u središtu. Odatle dolazi i pitanje: Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo? Samo kada je čovjek u središtu, može se raspravljati. U tome je slučaju nemoguć kompromis: ne učiniti dobro znači učiniti zlo. Kada treba spasiti život, nema neutralnoga prostora, nema izlaza osim činiti dobro. Drugim riječima: ne ljubiti, već znači činiti zlo. Je li subotom slobodno činiti dobro? Farizeji su šutjeli. Nije to bila šutnja pobijeđenih, već šutnja okorjelih, nesposobnih za izlazak iz okvira u kojima je lako govoriti o čovjeku, sve dok on nije u središtu.

Subota, odnosno Dan Gospodnji, vrijeme je kada je Bog ostvario svoje stvarateljsko djelo, prestajući stvarati stvorenja, otpočinuvši od djela, te tako uspostavio ‘vrijeme’ za odmor i za slobodu darovanu u Isusu Kristu, čime se otvara punini života. O toj cjelini govore sva tri čitanja i vode vjernike da se upitaju o svome odnosu prema vremenu i o svom kršćanskom pozivu na slobodu.

Prvo čitanje ističe da je vrijeme Božje stvorenje i izraženo je u polarnosti svagdana i blagdana, u odnosu radnih dana i jednoga neradnoga dana. Vidi se da je vrijeme za čovje­ka i da čovjek može živjeti samo ‘uređeno vrijeme’, ritmizirano vrijeme u izmjeni svagdana i blagdana, vrijeme koje ima smislenu raznolikost. Tu ritmičnost živimo u izmjeni dana i noći: „čovjek izlazi na dnevni posao i na rad do večeri“ (usp. Ps 104,22-23).

No, postoji i ‘Gospodinov dan’, drukčije vrijeme, vrijeme koje zovemo svetim, danom „za Gospodina“ (usp. Pnz 5,13). Čovjek je pozvan poštovati ga. Poštovati dan Gospodnji je ispovijest vjere: postojanje svijeta i njegov put u budućnost ne dolaze od ljudskog djelovanja, nego od Boga. Svjesni smo da je budućnost vjere i Crkve na osobit način povezana sa sposobnošću kršćana da žive nedjelju, da posvećuju vrijeme.

Mnogo je bilo učenja i ideologija koje su zastupale tvrdnju da je čovjek čovjek ako radi ili onoliko koliko radi, ali je često zaboravljano da je čovjek čovjek ako se ne izgubi u radu i ne otuđi od smisla. Živjeti vrijeme vjernički znači usuditi se živjeti darovanost, šutnju, razmatranje da bi se pozvalo vlastito srce, da bi se razgovaralo s Gospodinom.

Isusovo postupanje, o kojemu govori Evanđelje, potvrđuje istinu da je „subota stvorena radi čovjeka“, radi njegove slobode i punine života. Subota je više od ‘neradnoga dana’. Isus liječi bolesne i subotom, premda nisu u životnoj opasnosti, jer objavljuje Stvoriteljevu volju i jer je vođen ostvarivanjem Kraljevstva koje je u njemu, Gospodaru subote,  postalo sasvim blizu. Tu se nalazi bitan teološki temelj koji se ni u pitanjima neradne nedjelje ne smije izgubiti s kršćanskoga motrišta, jer bi inače bio izgubljen onaj smisao koji ne dopušta da kršćanstvo bude svedeno na sociološku i kulturalnu stvarnost kojom se može manipulirati.

Isus je želio ozdraviti i farizeje, ali oni su izišli, kaže evanđelje, ali ne da bi činili dobro, već da bi se dogovorili kako osuditi Isusa, kako maknuti onoga koji čini dobro izvan vremena ‘koje su mu oni odredili’. Svojim darom čovjeku, svojim stavom za čovjekovo dobro, Isus potpisuje vlastitu osudu. Dakle, na samome početku svoga djelovanja on je osuđen, a sam proces bit će ponavljanje i vanjsko predstavljanje onoga što je rođeno u srcu.

Ovo je evanđelje poziv nama da ne izađemo iz Božje prisutnosti ni iz ljudske solidarnosti. Tako se na dan Gospodnji podudaraju proslava Boga i ozdravljenje bližnjega. Za mene kršćanina to znači da sam odgovoran činiti da dan Gospodnji, za siromaha i patnika, bude dan slavlja i radosti.

Promatrajući značenje nedjelje, ne možemo ostati na razini razmišljanja o radnome i ne-radnome danu. Konačno mjerilo nije rad, već proslava Boga, a to znači odmor, kako bismo se spominjali svoje upućenosti na Boga, kako bismo njegovali nadu i otkrivali radost življenja. Nedjelja je vrijeme zajedništva obiteljskog, vjerničkog, prijateljskog. Razmislimo o svojim nedjeljama – hoće li iduća i svaka nedjelja za nas biti predokus vječnosti. A vječnost nam je najbliža u nedjeljnoj euharistiji. Ondje smo sa svima koji od Gospodina i od nas traže ozdravljenje.