U svetkovini Krista Kralja zrcali se božanska ljubav, koja se za vrijeme cijeloga Isusova života nije dala ograničiti nikakvim zakonskim propisima niti smesti bilo kakvim protivštinama. Krist Kralj i danas jednako poručuje kako ništa ne može zamijeniti vlast i snagu ljubavi i opraštanja: „Veće ljubavi nitko nema od ove da tko život svoj položi za svoje prijatelje“.

Evanđelje koje Crkva naviješta na Svetkovinu Krista Kralja završetak je Isusova velikoga govora o posljednjim stvarima, u kojemu je Matej povezao različite tekstove koji govore o znakovima prolaznosti ovoga svijeta (24,1-25), o iznenadnosti dolaska Sina Čovječjega (25,26-44), iz čega proizlazi potreba budnosti, koja je izražena u trima prispodobama: budni upra­vitelj (24,45-51); deset djevica (25,1-13), talenti (25,14-30). Vrhunac toga govora je današnje evanđelje, koje govori o dolasku Sina Čovječjega u slavi da sudi svijetu. To je istaknuto već u prvoj rečenici: „Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje“ (25,31).

Evanđelja govore o Kristu kao kralju na dva različita na­čina: prvo susrećemo čovjeka okrunjena trnovom krunom i izranjena bičevima, kojega su okrutni vojnici učinili pred­metom svoga izrugivanja. To je čovjek boli, kojeg će Pilat razjarenoj svjetini pokazati riječima: „Evo kralja vašega!“ (Iv 19,14), na što će oni svoj bijes na njega iskaliti riječima: „Ukloni! Ukloni! Raspni ga!“ (19,15). S druge strane, Isus sam najavljuje dolazak Sina Čovječjega u slavi, i to u sudačkoj ulozi. On je jedinstven kralj koji sa zemaljskim kraljevima ima zajedničko samo ime. Čitavim svojim životom bio je negacija svega što znademo o kraljevima. Rođen je daleko od kraljevskoga dvora, živio je među običnim pukom, a umro je optužen da je htio biti kralj.

U povijesti je bilo slučajeva da je netko osuđen zato što je izveo atentat na kralja, ali povijest ne poznaje slučaj da je netko osuđen zato što je rekao da je kralj, a još manje zato što su drugi izmislili da je on to rekao. To se dogodilo jedino s Isusom iz Nazareta. Na njegovu križu stajala je njegova optužnica: „Isus Nazarećanin kralj židovski“. A istina je bila upravo suprotna. Kad ga je u jednom trenutku narod htio zakraljiti, on im je izmaknuo (Iv 6,15), a na Pilatovo pitanje je li on kralj odgovorio je nedvosmisleno: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta“ (Iv 18,36).

U svome odgovoru Pilatu Isus nije zanijekao da je kralj, već je naglasio kako njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Ako pođemo od njegova navještaja kraljevstva Božjega i od načina njegova života, možemo reći: Istina je – njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta,  ali njegovo kraljevstvo je za ovaj svijet! Iz svega što je učio i činio proizlazi da on pod tim razumijeva nešto što se s njegovim dola­skom već počelo ostvarivati u ovome svijetu, a što će svoje dovršenje doživjeti o njegovu ponovnom dolasku, onom u slavi, o kojemu govori današnje evanđelje. Narav njegova kraljevstva je takva da izokreće sva ovozemaljska mjerila i kriterije. U njegovu kraljevstvu prva se mjesta ne osvajaju novcem i silom, već malenošću i služenjem. Zato će u njemu mnogi prvi biti posljednji i posljednji prvi. A on sam se poistovjećuje s malenima i siromašnima i govori: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,40).

To, na svoj način, poručuje zanimljiva priča, koja kaže kako je trideset godina poslije Isusova rođenja na životu još bio samo jedan od trojice kraljeva koji su mu se došli pokloniti. On zaželje vidjeti što se dogodilo s tim djetetom pa se priključi jednoj karavani koja je išla u Jeruzalem. Usput je pričao svojim suputnicima o svojoj namjeri, ali nitko od njih nije znao ništa o nekome Isusu o kojemu je on govorio. Stigavši u Jeruzalem, pošao je najprije u kraljevsku palaču raspitujući se o kralju koji tu vlada. Rekli su mu da tu opće nema kralja, već je vlast u rukama rimskoga upravitelja Poncija Pilata.

Čudeći se tome što je čuo, pođe u Hram, gdje se za blagdan okupio silan svijet. Na pitanje o Isusu, neki mu rekoše kako je prije nekoliko tjedana osuđen na smrt čovjek s tim imenom, jer je bunio narod i hulio na Boga. Dok se starac svemu što je čuo još više čudio, odjednom začuje kako netko izgovara ime Isus. Približi se i vidi čovjeka kako govori okupljenom svijetu: „Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima… po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada“ (Dj 2,22 sl.). Bio je to čuveni Petrov govor nakon dolaska obećanoga Duha Svetoga. Tako je stari mudrac shvatio da je Isus ipak kralj, iako ne od ovoga svijeta.

Ako slijedimo Matejev opis suda koji će na kraju proslavljeni Sin Čovječji izreći nad ljudima, onda ćemo u tim riječima lako prepoznati sažetak svega onoga što je Isus govorio za svoga života. Upadno je kako one sebi s desna Isus oslovljava „blagoslovljeni Oca mojega“ (25,34). Tu prepoznajemo sve one koje je blagoslivljao u svojim Blaženstvima. To su svi oni koji su zbog kraljevstva Božjega bili i gladni i žedni, trpjeli nepravdu i bili progonjeni, ali se nisu pokolebali. Tu prepoznajemo ispunjenje i njegove riječi koju izgovara šaljući učenike: „Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao“ (Mt 10,40; usp. 18,15). Konačni sud otkrit će kako su u Božjem kraljevstvu odlučujuće dvije zapovijedi ljubavi: ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. Dakle, konačni sud će otkriti kako je ovdje riječ o kraljevstvu ljubavi.

Uskrsli i proslavljeni Isus Krist, koji će na kraju vremena suditi svim narodima i svim ljudima, nije prestao biti raspeti i poniženi kralj s trnovom krunom, pogotovo se nije prestao poistovjećivati s onima koji zbog njega dijele istu sudbinu. On ostaje vječita razdjelnica u ovome svijetu. Sve što učinimo za njegovo ime, činimo za ostvarenje njegova kraljevstva ljubavi i mira. A gdje god prezremo siromaha i bijednika, Krista smo prezreli. Gdje god čovjek pogazi ljubav drugoga čovjeka, pogazio je Kristovu ljubav prenu nama. Gdje god se čovjek prikloni zakonu mržnje i osvete, priklonio se zakonu Kristovih mučitelja. A njegova osuda koju će izreći nad svakim čovjekom nije ništa drugo već samo potvrda onoga što je čovjek sam za života izabrao (I. Dugandžić, „Dovršeno kraljevstvo“ u Jedan je vaš učitelj. Biblijska razmišljanja u godini A, Hilp, Zagreb, 2008, 252-255.).