U svetkovini Krista Kralja zrcali se božanska ljubav, koja se za vrijeme cijeloga Isusova života nije dala ograničiti nikakvim zakonskim propisima niti smesti bilo kakvim protivštinama. Krist Kralj i danas jednako poručuje kako ništa ne može zamijeniti vlast i snagu ljubavi i opraštanja: „Veće ljubavi nitko nema od ove da život svoj položi za svoje prijatelje“.

Svetkovina Krista Kralja, iako je danas kraljevska vlast zamijenjena drugim oblicima vlasti, ništa ne gubi na svojoj uvjerljivosti. Isus je mnogo govorio o Kraljevstvu Božjem – o gospodstvu, upravljanju, suverenosti Boga nad svijetom. Kraljevstvo Božje nije jedno mjesto, situacija ili skupina osoba, nego činjenica da Bog upravlja i moći koje mu se protive (grijeh, smrt, Sotona) su pobijeđene. Ulazak u kraljevstvo ne jamči pripadnost određenom narodu, nego će biti određen osobnim odgovorom: obraćenje, izbor, odluka, zauzetost, sposobnost žrtvovati sve za njegove radikalne zahtjeve. Kraljevstvo Božje je prisutno u Isusu. Njegovo otajstvo je otajstvo Kristove osobe. Prema Isusovu gledištu, kraljevstvo je određeno odnosom između Boga i ljudi (više vrijedi dubina nego širina).

S ovom svetkovinom Krista kralja povijesti i svemira završava liturgijska godina. Već od prvih stoljeća Crkva predstavlja Krista, božanskog kralja koji sjedi s desne Očeve i koji će doći na kraju vremena u veličanstvu i slavi suditi svijet. Ali Isus je posebni kralj, kralj duhovnog kraljevstva i njegovo kraljevstvo se ne temelji na sili i moći, nego na dobroti i ljubavi. Njegovo Kraljevstvo je kraljevstvo svjetlosti, jer nas je oslobodio od tame grijeha. Njegovo je kraljevstvo mira, jer nas je po svojoj smrti na križu pomirio s Bogom, s braćom sa svim stvorenim. Ovo bi trebale biti i osobine onih čiji je zaštitnik Krist Kralj.

Da možemo birati, što bismo izabrali: Hebron ili Kalvariju? Davida ili Krista? Između opisanih scena prvog čitanja i evanđelja postoji veliki jaz. Kada slavimo svetkovinu Krista kralja povijesti i svemira, kralja koji se odrekao sile, zemaljskih trijumfa, uspjeha, upadamo u rizik to činiti s mentalitetom i stilom onoga koji slavi Davidov pothvat i želi ga ponoviti. Krist je odbio krunjenje, odbio popularnost prije nego je sveden na nemoć, postao igračka u rukama neprijatelja, cilj uvreda i ismijavanja i u trenutku u kojem je dodirnuo dno prezira, proglašava se kraljem. Evo mudrosti križa, gdje se križaju najviša točka zla – raspeće nevinog čovjeka – i najviša točka ljubavi – spasenje grešnog čovjeka. Evo njegovih znakova: trstika umjesto kraljevskog žezla, trnje umjesto krune, križ umjesto prijestolja. Što znače ovi znakovi? Trstika = sami želimo određivati smjer; trnje = ne trebamo gospodara nad sobom; križ = prva mjesta kod nas već su zauzeta.

Ako ne budemo pažljivi, svetkovina Krista Kralja riskira postati slavljenje našeg bijega s Kalvarije, tražeći nekog drugog kralja. Ako ne budemo pažljivi, možemo ponoviti Sotoninu gestu, koji u pustinji nudi Isusu „sva kraljevstva zemlje“, s njihovom slavom, s njihovim uporištem i njihovom logikom, koju je Krist odbacio.

Kristov križ – križ preko kojega nas je oslobodio od moći tame, preko kojega je ispunio djelo pomirenja i mira, radikalno odbacuje sve svjetsko: uzore, metode, stilove, želje, ispraznosti i težnje.

Krist ne želi beskrajne krajeve zemlje. Zadovoljava se s onim malim, nevidljivim dijelom koji je srce svakog od nas. Govoriti o sili i moći za kršćanina znači obvezno se oslanjati na moć Križa i snagu ljubavi. Snaga Isusove ljubavi se očituje prema raskajanom razbojniku. I među razapetima se govori s ono malo daha što im je ostalo u grlu i još se bolje razumiju. Brzo ispovijedanje grijeha u neizravnom obliku, gledajući u smjeru drugoga i  prekoravajući ga. Raskajani razbojnik ne traži ništa posebno, nego jednostavno: „Sjeti me se“. On se zadovoljava time da ga se Isus sjeti. Isus, iako prikovan na križu kao i on, ispunja ga svojom ljubavlju, postaje mu „drug na samrti“, supatnik, suputnik, jednak njemu, dajući život za njega kako bi ga spasio. Krist svoje kraljevske pobjede slavi ljubavlju i praštanjem.

Drugi su ga izazivali: ako si kralj, pokaži nam silazeći s tog prijestolja. A ti veliš: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“. Neshvatljiv si, Isuse. Ti ljubiš i svoje neprijatelje. Ti ih ispričavaš najnevjerojatnijom isprikom što je ima – da nisu znali. Sve su oni znali. Samo sve nisu htjeli znati! A što ne želimo znati, to ipak znademo u nutrini srca… Za jedno ipak nisu znali: za tvoju ljubav prema njima, jer za nju zna samo onaj tko te i sam ljubi. Samo ljubav razumije darovanu ljubav. Ali raskajani razbojnik ga je bez oklijevanja prepoznao kao kralja … Tako, zahvaljujući njemu, imamo kralja koji puni raj obraćenim grešnicima kao što smo mi. Naš kralj pokazuje Ocu da je izvršio vlastito poslanje: spašavajući ono što je bilo izgubljeno. Prihvatio je u baštinu ono što mnogi odgađaju za sutra. Mnogi misle samo na prošlost koja još nije prošla i biva sada. Naučimo da je važno danas. Danas je spasenje. Danas je obraćenje. Danas je oproštenje. Danas je baštinjenje. Danas moram otvoriti oči i uši. Danas moram priznati svoga kralja. Danas je raj!

Ugledajmo se na Krista Kralja i slijedimo ga u svemu koliko je to moguće ljudskim stvorenjima, kako bismo i mi ispunili poslanje koje On ima s nama kao zajednicom i pojedinačno.