Uvod: S Isusovim krštenjem službeno se završava Božićno vrijeme. To je vrijeme naših adventskih nakana i odluka, vrijeme nostalgičnih božićnih osjećaja, vrijeme podvlačenja crte pod račun stare i uranjanje u rijeku vremena nove građanske godine. Nakon blagdanskog vremena treba se uhvatiti u koštac s realnim životom, koji ne samo da nije idiličan nego je često prezahtjevno krut. Koje mjesto i kakvu ulogu ima Isusovo krštenje u našem nizu crkvenih blagdana?

Krštenjem na rijeci Jordanu Isus stupa u javnost. Ovim činom postaje jasno da Isus stoji u nerazdvojivu jedinstvu s Bogom, svojim Ocem, te da svojim djelovanjem svim ljudima omogućuje ostvarenje životne zajednice s Bogom. Svi Isusovi blagdani i naši su blagdani. Od trenutka krštenja čovjek je jedno s Kristom, nosi njegovo ime – kršćanin. On je sam kao stvorenje, dušom i tijelom, istinska Božja slika. Otada Bog više nije “iznad nas“, nego u nama i s nama. “Po Isusu Bog za mene nije više beskrajna daljina, nego beskrajna blizina“ (J. Ratzinger). Od sada je Bog tu i zato nas više neće tištati besmisao bezboštva.

Krštenje Isusovo predstavlja objavu Isusova identiteta, otkriva početak i značenje njegova poslanja. Ove dimenzije nužno postaju “otkrivanje“ čovjeka samome sebi, vjernika vlastitoj savjesti. Krštenje je preduvjet spasa za sve one koji su upoznali Krista. Krštenje Isusovo, a i naše, jest za nas vidljiv znak Božje nazočnosti, dara njegove milosti i istine, a istodobno i znak naše pripadnosti kršćanskoj zajednici, koju svjesno i slobodno odabiremo i kojoj poklanjamo svoju ljubav i odanost (V. Jarak). Svaki od nas u sebi nosi bogosinstvo koje počinje u sakramentu krsta, tj. u župnom krsnom vrelu.

Ako usporedimo slugu Jahvina iz Knjige proroka Izaije s Mesijom – Kristom iz Evanđelja, utvrdit ćemo veliku sličnost, upravo podudarnost. Usporedimo li Isusa u ispunjenju njegova poslanja s našim načinom tumačenja kršćanskog poziva, uočit ćemo velike razlike.

Tvrdnje koje se tiču svečanog uvođenja i službenog predstavljanja Isusa gotovo su identične riječima vezanim uz Isusovo krštenje: “Evo sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje“. (1). U sceni krštenja, “glas s neba“ jamči: “Ovo je Sin moj, ljubljeni, u njemu mi sva milina!“ (3). U  tekstu proroka Izaije čitamo: “Na njega sam svoga duha izlio“. Evanđelje ističe kako odmah nakon krštenja Isus izlazi iz vode i otvoriše se nebesa i Duh Božji siđe kao golub i spusti se na njega (3). U oba slučaja Duh ga prati i podržava u njegovu pothvatu te tako postaje “karizmatski posrednik“. Isusovo poslanje je opće poslanje koje ima cilj pokazati volju Božju /pravednost i sklad među ljudima/ i širi se izvan granica Izraela.

Prije svega, pothvat se ne ostvaruje oružjem nego poniznošću, slatkoćom, krotkošću, razumijevanjem. Sluga naviješta oprost i milosrđe, stoga ne treba “vikati“ niti “podizati ton“. Obraća se savjestima i ne nastupa na trgovima. Nijedna osoba nije izbačena, prezrena kao nekorisna. “Trske napuknute prelomiti neće“. Možda se radi o štapu, malo nestabilnom, na koji se čovjek vjerno naslanja. “Stijenja što tinja ugasiti neće“. Mogu postojati pojedinci u krizi… Krist izjavljuje da je došao tražiti i spasiti ono što je izgubljeno. Njegovo poslanje može se definirati kao “kultura ponovnog zadobivanja“. U oslobađanju čovjeka od svih bijeda i ropstava: fizičkih, duhovnih i moralnih (… da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnja iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami“ /1/), Isus ističe važnost slike Mesije koji je intimno povezan s Bogom ali se pojavljuje kao “čovjek među ljudima“, sluga svih a posebno najslabijih, solidaran sa zadnjima. Vidimo ga na obali Jordana kako staje u red s drugima… Na ovome “zadnjemu među zadnjima“ počiva svečani Očev glas: “Ovo je Sin moj, ljubljeni, u njemu mi sva milina“. U Mesijinu portretu liturgija gleda portret svakoga Kristova učenika. Svaki kršćanin je kao naš Gospodin Isus – Božji poslanik, obdaren Duhom Svetim.

Druga usporedba je između odgovarajućeg Isusova stila u ispunjenju vlastitog poslanja i našeg načina tumačenja, odnosno življenja kršćanskog poziva. U prigodi našega krštenja bio je glas koji nas je pozvao, odredio nam je poslanje, pred svima je na nas pokazao. Uspoređujući ovo dvoje, teško je postići podudarnost. Nesuglasnosti su očite, nesličnost je vrlo upadljiva. Slika našeg praktičnog života je deformirana, karikaturalna. Stoga uporno težimo, unatoč neizbježivim pogreškama, sličnosti poštujući jedini uzorak, nužan i nezamjenjiv – Kristov. Iako nam često lice nije slično Kristovu, nije dozvoljeno zamijeniti ga bezočnim-bezličnim licem. Odgovorili smo na Kristov poziv, ali kasnimo …  Krenuli smo, ali koraci koje trebamo učiniti još su mnogi. Dobili smo ime, ali ga još moramo zaraditi, opravdati. Ne smijemo živjeti i raditi kao da Krista – Boga nema i kao da on nije govorio i činio te pozvao i nas.

  “Svijetlo Božje može zapaliti “zemlju“ uljem našeg života. Iznad svega uljem pravednosti i ljubavi“ (E. Schillebeecks). “Svoju vjeru mogu usporediti s ptičjim gnijezdom: napravljeno je od slame, od blata i ostataka, ali u sebi čuva život“ (F. Mauriac).

Ako nam netko kaže da želi “vidjeti kršćanina“, tražimo zajedno s njim. I vjerojatno ćemo pronaći kršćane, kao što se dogodilo i Petru kada je ušao u kuću Kornelija, poganina, i nije se mogao suzdržati a da ne izreče senzacionalno otkriće: “Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu“ (2). Iz ovoga proizlazi da biti učenik ne znači pristati uz učitelje koji žele poučiti druge, nego jednostavno biti učenici koji nestrpljivo čekaju da ih Bog pouči, da ih pouči njegova Riječ, povijest i drugi ljudi. “Tek kad se odlučno uputimo prema Svjetlu, bit će nam poklonjen korak u svjetlosti“ (kard. J. Doepfner).

Da bi krsna milost u kršćaninu donijela plod i da bi se dao voditi Duhom Svetim, potrebno je da bude ponizan i da u svakoj situaciji traži Božju volju – iznad svake osobne koristi.