Blagdan krštenja Isusova na rijeci Jordanu potiče nas da razmišljamo o krštenju, temeljnom sakramentu Crkve. Po sakramentu krštenja postajemo djeca Božja. To pravo da Boga smijemo zvati svojim Ocem priskrbio nam je Isus svojim djelom spasenja. Bog nas po Isusu i u njemu priznaje svojima. Pri svakom krštenju djeteta ponavlja se prizor i čuje glas (makar za tjelesna osjetila na nevidljiv način) koji je govorio Isusu pri njegovu krštenju: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ To je rečeno i nama, to je otkriveno i za nas, i mi smo djeca Božja ljubljena, subaštinici neba.

Dvije pojedinosti ističe Luka s obzirom na krštenje Isusovo: nazočnost naroda i Isusa u molitvi. Nazočnost naroda nema dekorativnu funkciju, nego se uklapa u kontekst Utjelovljenja. Još prije nego je uronio u vodu, Isus se uključio (uronio) u narod. To je nešto različito od „kupanja mase“ koje vole i izvode velikani u našoj civilizaciji spektakla. Isus se miješa s masom, nestaje unutar mase, identificira se u čovjekovim uvjetima, solidaran je s ljudima i sudjeluje u čišćenju i spasenju. Isus „prolazi kroz“ narod, grešni narod, kako bi zadobio zahtjeve za smislom života, mučnu želju za promjenom, čežnju za nečim radikalno novim. Njegov hod se identificira s hodom svih.

Poslije ovog „prijelaza“ među narod, poslije ovog uključenja, „uranjanja“ u narod i zatim u vodu, Isus uranja u molitvu. Kao da želi otvoriti prolaz (vrata) prema nebu i omogućiti posredništvo i djelo Duha Svetoga. Cijela povijest čovječanstva se usredotočuje na Isusovu osobu. Sve čovještvo, od Adama i poslije, „prelazi“ kroz njegovu osobu kako bi utjecalo u novo vrijeme, kako bi bilo radikalno preobraženo, kako bi primilo novi život koji dolazi od Boga preko Isusa. U tom trenutku ,u kojem se sve usredotočuje na njega, „nebo se otvara“ i ulazi u djelo Duh Sveti koji mijenja povijest ljudi. Isusovo krštenje postaje na taj način sat rađanja novog čovještva, ponovo stvorena. Imamo, dakle, pokret „koncentracije“ čovještva koje poduzima izlazak, hod obraćenja, prema Kristovoj osobi. Krštenje predstavlja trenutak odlučnog „prijelaza“. Isus je ovaj prijelaz: od onog čovještva „izašla“ od Adama, do onoga „izišla“ od Boga. Luka predstavlja Isusa koji moli, tj. Isusa u zajedništvu s Ocem, u odnosu na svoje poslanje, i u Duhu Svetomu, koji animira ovo poslanje. Ne može biti poslanja bez Duha Svetoga i ne može biti posredovanje Duha bez molitve (Dj 1,14; 2,1-13).

Komunikacija između Oca i Sina se aktualizira preko Duha Svetoga („dok se molio, otvori se nebo, siđe na njega Duh Sveti u tjelesnom obliku, poput goluba. I dođe glas s neba…“. I takva je komunikacija između Boga i ljudi, između neba i zemlje. Bez Duha Svetoga, bez molitve, ne samo da će nebo ostati zatvoreno, nego će također ljudi ostati gluhi.

Krštenje predstavlja trenutak službenog Isusova uvođenja od Oca: „Ti si Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!“ Evo temeljnih crta koje karakteriziraju njegov lik prema glasnogovorniku: On ne viče, on ne diže glasa niti se može čuti po ulicama. „On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja“ (1. čitanje). Ukratko: on je onaj koji izbjegava trg, ne čini velike govore, izbjegava dispute i buku. Ne traži laganu popularnost, ne žanje pljeske. On je onaj koji se nježno približava slabima otkrivajući dobro i istinito koje postoji u svakom čovjeku. Petar sažima svu njegovu aktivnost u univerzalnoj dimenziji Sluge – Sina: „… prolazio je čineći dobro i ozdravljajući“. Isus je jak i, u isto vrijeme, blag, nježan, ne nasilan. Stavovi koji mogu izgledati oprečni izvrsno se slažu. Ne postoji slabost bez snage. Blagost je vladanje snagom. Dakle, cijeli događaj krštenja očituje božanstvenost Isusove osobe, ukazuje opunomoćenje za njegovo mesijansko poslanje, postaje simboličan za kršćansko krštenje.

Proglasiti sretnim i blagim (Mt 5,5) ne znači proglasiti blaženim lijenost, pasivnost, bezukusnost, bljutavost, mlitavost. Blagost isključuje tvrdoću, nasilje, bijes. Blagi posjeduje mirnu, skromnu, diskretnu, razoružanu snagu, ne hvalisavost. Blag je jak za se, a ne za mnoštvo. Trebamo se uvjeriti da sinovi koji se Ocu sviđaju jesu oni koji previše ne podižu ton  glasa, to manje da bi vikali da su ljubljeni sinovi. Možda je došao trenutak u kojem bismo trebali otvoriti uši gluhima, za to je potrebna šutnja, i da bismo otvorili oči slijepima, treba ugasiti reflektore (što je suprotno onom djelu: ugasiti stijenj koji tinja).

Današnja svetkovina predstavlja privilegiranu priliku da otkrijemo dimenzije i posljedice našeg krštenja u odnosu na Isusovo krštenje. U biti je temeljno iskustvo: biti djeca (sa svom radošću, snagom, dikom). Osim toga, svijest da najbolji način za živjeti vlastito božansko sinovstvo jest ono „biti dar“ – na isti način Sina – vlastitog života, kako bismo formirali novo čovještvo. Konačno, treba voditi računa da „biti sin“ mora ustrojiti radost /zadovoljstvo/ Oca u raspoloživosti da se čini njegova volja i ponovo proizvedu u vlastitoj osobi crte Sluge: krotkost, blagost i nježnost. Ono što je Isus doživio u svom krštenju, bitni je sadržaj i našeg krštenja i određuje način kršćanskog življenja – življenja u odanosti Bogu i zauzetosti za dobro ljudi.