Čitanja: Ez 37,12-14; Rim 8,8-11; Iv 11,1-45
Uvod. Današnja liturgijska čitanja nas pozivaju da otkrijemo značenje viđenja osušenih kostiju koje oživljuju po djelovanju Duha Svetoga kao i uskrsnuće Lazara te se upitamo koja je Kristova ulogu kao Gospodina života u kojem prepoznajemo znak novoga života danog nam u sakramentu krštenja.
Uskrsnuće Lazara je posljednji Isusov znak prije njegove muke i postaje neposredni povod za njegovo uhićenje. Onaj koji ide u susret smrti želi prije svoje smrti vidjeti smrt oči u oči. Stoga je dopustio da Lazar umre. Zaustavlja se ispred prijateljeva groba i plače sav potresen zbog strašne snage ovog “posljednjeg neprijatelja“ (1 Kor 15,26), koji može biti nadvladan samo od najveće snage. Bez ovih suza na grobu on ne bi bio čovjek kao što jest. Zatim slijedi zapovijed da skinu kamen s groba, molitva Ocu – jer Sin traži svako čudo “odozgor“, nikada to nije magija nego snaga koja se daje -i na koncu naređenje: “Lazare, iziđi van!“ (usp. H. U. von Balthasar, Luce della Parola, Piemme 1990,57-58). Isusova vlast nad smrću dio je njegova poslanja, snaga koja će biti “potpuna vlast“ također za nas kada on sam, predajući svoj duh Bogu i Crkvi, umire. Ova smrt neće više biti sudbina sinova Adamovih, nego posljednja objava posvete ljudi Bogu u Kristu.
Koliko svečanosti i nježnosti u ovim riječima: naš prijatelj Lazar spava! Bog ima prijatelje na zemlji i, kada čovjek ima Boga za prijatelja, smrt mijenja ime, nije više smrt, nego san. Mi smo Božji, za njega smo blago i slast: On sam nas je nazvao svojima (Sv. Ivan Krizostom).
Iskustveno se pitamo: Je li moguće da Bog uvijek biva daleko kada bismo mi željeli da je prisutan? Kako uvijek stiže, kao po pravilu, u zakašnjenju na naša očekivanja? Kako je moguće još uvijek vjerovati kada doživljavamo žestoke tragedije, a nama se čini da Bog nije maknuo prstom? On se ne opravdava niti nas prekorava za naša jadanja, prigovore … Ponavlja: “Ako vjeruješ, vidjet ćeš slavu Božju“. “Vjerovati“ označava sadašnjost, dok se “vidjeti“ odnosi na budućnost. Tu se smješta kršćanska mudrost. Mi, naprotiv, zahtijevamo najprije: vidjeti, kontrolirati, utvrditi činjenicu sada a onda, tko zna, možda ćemo i “povjerovati“ u slavu Božju. Iznenađujuće, nepredvidivo, nemoguće, isključivo se odnosi na vjeru. Mi bismo pak željeli vidjeti ga prije nego držati ga za Boga – prema našim shemama – i zatim imati u njega povjerenje. On, naprotiv, traži da zasluži naše povjerenje pa i kada nas razočara da mu vjerujemo. Bog mora biti Bog za nas prije jer Njegova slava je proglašena u tami. Njegova snaga se očituje u najtežem porazu, ne u trenutku trijumfa. Krist nije uskrsnuće i život iza kako je otvorio grob Lazarov. Lazar je izišao iz groba zahvaljujući nekome tko se već prije usudio izjaviti: “Ja vjerujem“. Nije važno što je “mrtav već četiri dana“. Ono što je bitno jest očitost moje vjere “danas“. “Ja sam uskrsnuće i život“ ili “Ja sam onaj koji se ne stidi plakati“. Vjera bez suza za svojim dragima može se činiti neljudska. Isus jamči: “Tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.“ Ali ne brani plakati. Bog će u posljednji dan obrisati naše suze. Ovdje na zemlji, plač je potreban da oplodi tlo nade. Vjerovati u uskrsnuće znači voljeti život. Nevjerojatno: Lazarovo uskrsnuće prouzročilo je osudu Isusa na smrt, ali je to ujedno i navještaj njegova uskrsnuća. Isus je nepodnošljiv za određeni mentalitet jer ljubi život, blagoslivlja život, osjeća smrt kao apsurd, uvredu, nešto neprihvatljivo, nezakonito ( “nezakonitost protiv stvaranja“ – E. Balducci). Isus razumije i s nama dijeli odvratnost prema smrti. On ponovo budi ukus življenja, daje životu puninu, intenzitet, životnost. Isus uživa u toplini prijateljstva, voli djecu i voli biti s njima, dijeli jednostavne radosti… Utješiti znači dati život žalosnom, obratiti se onomu koji plače, dijeliti s njim bol, imati sućuti, dopustiti mu da sudjeluje u mom životu i učiniti ga pažljivim prema onomu koji podupire život onoga kojega tješi (H. Weder). Tješim nekoga tko plače, tko se nalazi u žalosti samo ako mu komuniciram toplinu, zanos, nježnost i bogatstvo svoga života.
Isus prolazi i viče također meni kao što je to učinio Lazaru: “Iziđi van iz groba“. Život u biološkom smislu je samo podloga onoga što čini stvarno život. Mogu reći da živim jedino ako se probudim, ako dopustim da budem ljubljen, ako sam sposoban ljubiti, ako sam solidaran s bijedama i zahtjevima ljudi, ako izlazim iz ugodne jazbine egoizma, ako sudjelujem u velikim očekivanjima svijeta, ako ne prihvaćam živjeti skučen, ako sam kreativan. “Ono što je sada uistinu život bit će život vječno“ (A. Seve). Sv. Pavao nas podsjeća da je Duh tvorac naših mogućih uskrsnuća. Naš život nije više pod utjecajem “tijela“, nego Duha.
Ono što se događa s Isusom na prvom mjestu je čin nasilja i mržnje koja muči i razara. Ali upravo ovdje se susrećemo s drugim, dubljim stupnjem pretvaranja, promjene: čin nasilja koji ljudi izražavaju nad njim Isus pretvara, iznutra, u čin darivanja/žrtve u njihovu korist, u čin ljubavi. Sve ovo je dramatično prepoznatljivo u Isusovoj agoniji u Getsemaniju. Ono što je proglasio u Govoru na gori, sada Isus ispunja: ne suprotstavlja se nasilju nasiljem, što je mogao učiniti, nego staje na kraj nasilju pretvarajući ga u ljubav. Čin njegova ubojstva i njegove smrti pretvoreni su u ljubav; nasilje je pobijeđeno ljubavlju. Ovo je temeljna pretvorba, preobrazba na kojoj se sve ostalo temelji. To je istinska pretvorba, preobrazba potrebna svijetu, jedina koja može spasiti svijet. Budući da je Krist pobijedio, nasilje je iznutra pretvoreno u čin ljubavi, sama smrt je pretvorena u život: ljubav je jača od smrti. Ona omogućuje da se živi u vječnosti.
Ovdje se događa pretvorba smrti u uskrsnuće, preobrazba mrtvog tijela u uskrsno tijelo. Kao što kaže sv. Pavao: “Prvi čovjek, Adam, postade živa duša“, a novi Adam životvorni duh“ (1 Kor 15,45). Uskrsli je žrtva/dar, Duh životvorni, i kao takav priopćiv, štoviše priopćenje/radosna vijest. To ne znači ni u kakvom slučaju negiranje materije, nego upravo tako ona doseže svoj cilj: bez fizičkog događaja smrti i njegova unutarnjeg nadvladavanja, sve bi ovo bilo nemoguće. U pretvorbi uskrsnuća sve nastavlja postojati u Kristu, na način da se njegovo “biti tijelo“ i njegovo “žrtvovati se“ više ne isključuju.
Iz već rečenoga izvucimo neke zaključke: Za vrijeme posljednje večere Isus anticipira događaj Kalvarije. Prihvaćajući svoju smrt na križu, on pretvara monstruozni čin nasilja u čin žrtve–dara, “samoprolijevanja, samoizlijevanja“ (“Štoviše, veseo sam i radujem se s vama svima, ako se i krv moja mora kao žrtva liti na žrtveni prinos vaše vjere“ Fil 2,17), kaže Pavao misleći na svoje skorašnje mučeništvo. U posljednjoj večeri križ je već prisutan, prihvaćen i pretvoren. Iz ove prve i temeljne pretvorbe slijedi druga: smrtno tijelo je pretvoreno u uskrsno tijelo, u “Duhu darivatelju života“. I konačno treća pretvorba: kruh i vino, darovi stvaranja i plodovi ljudskog rada pretvorbom postaju prisutnost Gospodinova koja se daje, postaje njegova žrtva, jer je On sam ta žrtva.
Na ovoj pozadini, istaknimo, druge dvije pretvorbe su bitne u euharistiji od trenutka njezina ustanovljenja. Pretvoreni kruh i vino, u kojima nam se sam Gospodin daje kao Duh darivatelj života, pretvaraju nas ljude u jedno tijelo s Gospodinom. Pretvaranje darova, kako se događa kao nastavak temeljnih pretvorbi križa i uskrsnuća, nije zaključna točka, nego radije početak. Cilj euharistije je pretvaranje onih koji je primaju u istinsko zajedništvo/communio. Konačni cilj je jedinstvo i mir, kako bismo svi mi, od pojedinaca koji žive jedni pored drugih, a koji put i jedni protiv drugih, postali jedno s Kristom i u njemu jedan “žrtveni organizam“ koji živi snagu uskrsnuća za novi svijet.
I evo nas na petoj i zadnjoj pretvorbi koja označuje sakrament euharistije: preko nas koji smo postali samo jedno tijelo u milosti Duha darivatelja života mora doživjeti pretvorbu čitavo stvorenje. Ono treba postati “novi grad“, novi raj, prebivalište živoga Boga: “Bog sve u svemu“ (1 Kor 15,28).
Misao iz knjige:
fra Marko Semren, “SUSRET U RIJEČI, propovijedi i meditacije za liturgijsku godinu A”