Otajstvo Boga moguće je ograničenom biću – čovjeku – dotaknuti samo u poniznosti i klanjanju. Poniznost je jedina sposobna primiti Beskonačnoga. Bog se ne da zarobiti pameću. On ostaje vječno otkriće. Duh nas Sveti sam vodi „potpunoj Istini“. „Ljubav Božja je razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan“(2). Bog je ono vječno stavio u srce ljudi. Vječno prebiva u malom ljudskom srcu kao ljubav. Da bi ta ljubav u nama uvijek iznova zaživjela, iskreno se pokajmo za svoje grijehe i otvorimo se snazi Duha Svetoga.

Današnja svetkovina Presvetog Trojstva relativno je mlada. Dugo vremena u Crkvi se nije osjećala potreba za zasebnom svetkovinom jer je Presveto Trojstvo bilo svakodnevni svijet kršćanske molitve, kršćanskog razmišljanja, svakodnevnog iskustva Crkve. Posebno u liturgiji, Trojstvo je bilo trajni i opći dah. Uistinu Presveto Trojstvo nije samo tajna koju možemo promatrati u čuđenju i hvaljenju, nego je također dar prihvaćanja i življenja u vjeri.

Narodna priča govori ovako: jedan ruski car želio je saznati kakav je Bog. Pozvao je najveće mudrace svoga carstva i postavio im pitanje: – Kakav je Bog? Imate tri dana na raspolaganju da nađete odgovor na to pitanje. Ako ga ne nađete, odrubit ću vam glave. Mudraci su otišli i savjetovali se, ali nisu našli pravog odgovora. Počeo ih je sve više hvatati strah. A onda se kod cara pojavi neki siromašni pastir. – Čuo sam za tvoje pitanje, svijetli care  – reče – a poznat mi je i strah mudraca. Dopusti mi da ja odgovorim na njega. Kad je car pristao na njegov odgovor, pastir reče: – Gledaj u sunce! – Pa to je nemoguće!– usprotivi se car. – Oslijepit će me sunčane zrake. Tada će mu pastir: – Eto vidiš: ako vlastitim očima ne možeš gledati u sunce, koje je samo Božje stvorenje, koliko manje možeš gledati u Boga, koji je izvor svjetla.

Upravo današnja svetkovina Presvetog Trojstva najjasnije pokazuje kako je pred ovom tajnom naš ljudski um bespomoćan. Ostaje nam samo  divljenje. Sav je naš govor o Bogu  manjkav i nesavršen.

U drugom čitanju današnje liturgije, u poslanici Rimljanima, potpuno se očituje objava Presvetoga Trojstva. Tri božanske Osobe objavljuju se u odnosu prema čovjeku. Bog Otac opravdava čovjeka dajući mu svoju milost. Sin se utjelovljuje i umire na križu da čovjeku pribavi dar opravdanja, spasenja. Duh Sveti dolazi u čovjeka i čini ga sjedištem ljubavi Presvetog Trojstva. Da s Trojstvom uspostavi vezu, čovjek mora vjerovati u Krista Spasitelja, u Oca koji ga je poslao, u Duha Svetoga koji u njegovom srcu diše ljubavlju Oca i Sina. Iz ove vjere rađa se nada da će jednog dana uživati u zajedništvu s Presvetim Trojstvom. Naša nada se temelji na Božjoj ljubavi, koja je od dana krštenja „ulivena u naša srca po Duhu Svetome koji nam je dan“.

Isus se u današnjem evanđelju pokazuje kao Očev  objavitelj. To također znači da je tek Sin donio punu istinu o Ocu i da će Duh Sveti, nastavljajući djelo Sina, uvoditi u puninu te istine i trajno proslavljati Oca.

Što nam govori znak križa kojim svakodnevno obilježavamo svoje tijelo i čitavo svoje biće: „U ime Oca“. Ruka pokazuje prema gore, prema čelu. Bog je moj Otac Nebeski, Stvoritelj, početak i izvor. Htio je da živim. Znak križa nastavlja: i Sina, a ruka pokazuje prema dolje, prema grudima. Bog je sišao k nama. U Isusu Kristu postao nam je bratom i dijelio je s nama našu ljudsku sudbinu. Znak križa završava: i Duha Svetoga, a pokret ruke ide od lijevog prema desnom ramenu i posve nas obuhvaća. Bog je uza me snagom svoga Duha. On je uza me kao stvoriteljska snaga odozgor, kao brat i kao snaga ljubavi razlivena u mome srcu.

Važnost ovoga znaka dobro su shvatili naši preci kad su na počecima najvažnijih dokumenata svoje političke, kulturne i crkvene povijesti stavljali znak Trojedinoga Boga i time svoja djela i pothvate stavljali pod Božju zaštitu.

Bog-za-nas – Emanuel  je lice otajstva koje nam je dopustilo vidjeti, preko povijesnog događanja, što točno Bog čini za svoj narod. On se daje upoznati preko onoga što čini za nas.

Bog-za-nas je Bog-u-nama. Zaista Duh koji nas vodi, oslobađa nas straha, čini mogućim molitvu preko onog nezamjenjivog ključa, koji je objava imena „Abba, Oče“!

Bog-za-nas, Bog-u-nama i Bog-s-nama su stvarnosti koje nisu ograničene u nekoj apstrakciji, nego nas diraju izbliza, ispunjaju  naš svagdanji život u svetoj pričesti.

Kada ispovijedamo Vjerujem u Boga Oca, proglašavamo i potvrđujemo očinstvo Boga, dakle javno kažemo: „želim živjeti u ovom očinstvu“. Kada potvrđujemo: Vjerujem u Isusa Sina Božjega, koji je Riječ Očeva, koji je postao čovjek da bi donio Oca među nas, tada potvrđujem da želim živjeti prema nauku ove Riječi, želim prihvatiti Isusa kao učitelja. I kada izjavljujem:  Vjerujem u Duha Svetoga, kažem da vjerujem u duhovne ljude, tj. u ljude čije je biti i čije je postati  potaknuto od Duha Svetoga.

Čovjek je još pozvan da izrazi svoje osobno zajedništvo s Trojstvom u odnosu sa svojim bližnjim u iskrenoj ljubavi koja je izvor mira i zajedništva sa svima. Najbolje ćemo častiti Presveto Trojstvo kada u punini živimo njegove darove i kad se otvaramo djelovanju Duha Svetoga, tj. kada živimo kao prava djeca Očeva i braća i sestre Kristovi.