Čitanja: Post 2,7-9; 3,1-7; Rim 5,12-19; Mt 4,1-11
Uvod. Korizmeno vrijeme, što ga upravo započinjemo, Božji je dar i ponuda svakome od nas. Zašto nam Bog daruje ovo vrijeme i što bi se u njemu trebalo dogoditi? Da napredujemo u spoznaji otajstva Isusa Krista i da u svom životu očitujemo snagu Kristova otkupiteljskog djela. Dakle, u liturgiji prve korizmene nedjelje predstavljena su nam dva pola između kojih se odvija povijest spasenja: grijeh čovjeka i otkupljenje po Kristu.
Korizma je privilegirano vrijeme milosti koje nas vodi korijenima našega života vjere – Bogu da upoznamo otajstva Isusa Krista, tj. cjelokupno djelo spasenja kako je odvjeka zamišljeno u naumu Boga, Oca, a u vremenu se ostvaruje po Kristu u služenju Crkve (usp. Ef 1,3-14). Nitko ne zaslužuje vječni život vlastitim snagama, nego Božjom milošću. Spasenje je zajednički učinak Božjeg i ljudskoga sudjelovanja, koje se pokazuje u krštenju. Krštenje je susret s Kristom koji oblikuje čitav život krštenika, daje mu božanski život i poziva ga na iskreno obraćenje. Krštenjem smo postali dionicima Kristove smrti i uskrsnuća. Posebna veza povezuje krštenje s korizmom kao pogodnim vremenom da se iskusi milost spasenja. Korizma je velika škola vjere: (1) povijesne vjere, utemeljene na iskustvu Božjih zahvata u povijesti Izabranog naroda; (2)uskrsne vjere, usredotočene na Krista Isusa uskrsloga i (3) napastovane vjere, tj. vjere koja treba proći kroz kušnju dok se ne ostvari i dosegne ono što vjerujemo. Korizma je vrijeme srca, stoga nas poziva da češće drugujemo s riječju Božjom u Svetom pismu te tako produbljujemo svoje vjerničko znanje i tako postanemo sumišljenici s Bogom. Korizma nas nadasve poziva da češće drugujemo među sobom kao vjernici, napose udružujući se u dobrotvornosti, što je društveni izraz naše vjerničke povezanosti.
Današnje 1. čitanje iz knjige Postanka jest mudrosno razmišljanje o čovjekovu dostojanstvu i o čovjekovoj bijedi. Čovjek se pojavljuje u dostojanstvu Božjega stvaranja: on je vrhunac Božjeg djela, za njega je sve drugo stvoreno, sa svim stvorenjem ga veže “prah zemaljski“, a s Bogom ga veže “dah života“. Čovjek zbog toga teži suživotu s Bogom, ali u sebi nosi i tragičnu mogućnost promašaja. Uz Boga i čovjeka na sceni se pojavljuje i Sotona, Napasnik, Zavodnik. On nije takmac Bogu, ali je takmac čovjeku.
Čovjek je stvoren i postavljen u onaj vrt da bi uživao, da bi bio sretan. Otkrivamo da postoji pozitivni zakon koji ozakonjuje uživanje, radost. Granica (“ne smiješ jesti sa stabla spoznaje dobra i zla“) ili negativni zakon ne protivi se uživanju, nego ga štiti, upućujući ga ispravnim smjerom. Radost ne može biti bilo kakva radost. Sreća ne može biti postignuta na bilo koji način. Upravo jer želimo stići do sreće, moramo pažljivo bdjeti kako ne bismo pošli pogrešnim putem. Svijet koji je Bog stvorio dobar je svijet, lijep i sadrži sve ono što može zadovoljiti naše želje. Zbog ovoga se trebamo veseliti i zahvaljivati. Ipak, postoji zakon, put koji trebamo doseći, kao i “zaštitne ograde“ za sigurnije putovanje, te granice koje trebamo poštivati ako ne želimo promašiti u traženju istinskog Dobra.
Ograničenje ne predstavlja prijetnju uživanju, atentat na radost. Nerazborito je odmah se zaustaviti na uskom području zabranjenoga, a da još nismo istražili niti najmanji dio beskrajnog područja mogućega. Sotona, uosobljenje neprijateljstva prema Bogu, sa svojom poznatom lukavošću, igra na čovjekovu osjetljivost i znatiželju. Sotona krivotvori izvorni smisao Božjeg plana, odvaja ga od čovjeka a to želi učiniti i Isusu. U stvarnosti, on mu daje mnogo manje nego što to čini Bog. Sotona sužava čovjekovo vidljivo područje sve do osljepljenja. Pribija Adama uz bijednu rupu kroz koju može krišom promatrati zabranjeno stablo. Zatamnjuje mu misao da je Bog čovjeku dao dar da može beskonačno šetati u vrtu i uživati u nevjerojatnoj različitosti biljnih plodova. Granica koju je Bog stavio jest s obzirom na puninu. Sotona potiče na gaženje granice, nadvladavanje granice, kako bi umrtvio, ugušio čovjeka, zatvorio ga, oduzeo mu prostor i vidokrug. Njegov prijedlog prestupanja je poniženje čovjeka. Njegovo negiranje granica ograničava čovjeka štoviše osakaćuje. Unatoč prividnostima, pravi govor koji ograničava jest Sotonin. “Kraljevstva svijeta s njihovom slavom“, koje nudi Kristu, čine se smiješnima s obzirom na slavu koju je Bog osigurao iz perspektive bez granica svoga kraljevstva. Klanjanje Sotoni, kult idola (ekonomsko blagostanje, uživanje, uspjeh, moć) pokazuju se mnogo težima od vjernikova “padanja pred noge“, pred jedinim Gospodinom. Klečanje pred Bogom događa se potpuno slobodno. Naprotiv, idoli se pokazuju okrutnim tiranima, neumoljivim u svojim zahtjevima, nepodnošljivim u svojim traženjima. Čovjek nije frustriran kada prihvaća Božje zapovijedi, ali jest frustriran kada sluša “sugestije“ Zavodnika.
Nije moguće nametnuti obveze ako se ne priznaju prava ili uvjeti za njihovo ispunjenje. Također je nemoguće priznati slobodu ako se ne omogućuju uvjeti za njezino prakticiranje. U perspektivi stvaranja: zabrana se opravdava i ima smisla isključivo ako je uključena u perspektivu dara. Edenski vrt mora biti mjesto mira, blagostanja, blaženstva, i baš zbog ovoga postoji zakon. Čovjek i u “rajskom“ stanju ne može biti izvan zakona. Zakon koji jamči uživanje ne može biti zakon hira, samovolje. Premda je svijet izložen utjecaju zlih sila, on postoji; ima u njemu života, dobrote i ljepote, što znači da ga Bog nije prepustio zlome nego on sam njime suvereno vlada.
Milost je beskrajno jača od zla, ali bilo bi opasno zaboraviti vlastitu krhkost. Najučinkovitiji egzorcizam jest onaj Isusov, gdje snažno odjekuje suverena Riječ Božja. Najsigurniji način odbijanja đavolske kušnje jest dopuštanje da nas iskuša Bog. Sotona nas ne može zauzeti ako dopustimo da nas Krist potpuno prožme.
Misao iz knjige:
fra Marko Semren, “SUSRET U RIJEČI, propovijedi i meditacije za liturgijsku godinu A”