Slaveći blagdan Sv. Obitelji, posvijestimo si da je Božja ljubav snaga koja ozdravlja nas i naše obitelji. Isus je došao ozdraviti ljudsku obitelj u svemu onome u čemu je ranjena: ozdraviti ljudsko srce i dušu, osposobiti čovjeka za vjernu i strpljivu ljubav, za bezbrojno praštanje i za pomirenje… Otvorimo se toj Božjoj ljubavi i omogućimo joj djelotvornost u nama i oko nas iskreno se kajući  za sve svoje grijehe.

Danas slavimo svetkovinu Sv. obitelji. Obitelj je najvažnija ljudska zajednica na ovoj zemlji. Ljudi pripadaju različitim zajednicama kako političkim tako i vjerskim.  No, obitelj je osnovna zajednica na kojoj se temelje sve ostale zajednice. Crkva i država kao dvije najmoćnije zajednice također se temelje na obitelji.  Obitelj ili brak nastaje snagom ljubavi između muškarca i žene. Ljubav nastaje iz slobode. Ona se ne može silom iznuditi niti novcem kupiti.

Suvremena brzina života i sumnjive vrijednosti koje ga obilježavaju nerijetko stavljaju obitelj na velike kušnje. Djeca znaju prkositi svojim roditeljima jer ih oni ne razumiju i zbog toga ograničavaju prostor njihove slobode. Roditelji se opet ljute na svoju djecu jer ne odgovaraju njihovim očekivanjima i zato su zabrinuti za njihovu budućnost. Gube u njih povjerenje i zato im ne uspijevaju pomoći da sazriju u samostalne i odgovorne osobe.  Nesigurnost, strah i tjeskoba opće su ljudske  značajke.

Što u ovakvom svijetu i vremenu kršćanskim obiteljima može poručiti svetkovina svete obitelji Isusa, Marije i Josipa? Ni Marija ni Josip nisu bili izuzeti od zakonitosti i poteškoća koje prate svaku ljudsku obitelj i svako odrastanje u njoj. To je bio put učenja i spoznavanja.

Crkva promatra danas zajedno nazaretsku i kršćansku obitelj, kao njezin odbljesak. U svojoj jedincatosti, Isusova obitelj nam se predstavlja kao “pravi uzorak života“, sa svojim krepostima i ljubavlju. Božja ljubav, poziva dvije osobe muškarca i ženu da ujedine svoje živote i osposobljuje ih dati život, roditi novi život. Ta ljubav nije posvojna, ne poznaje riječ “moj“, ne svodi drugoga na ropstvo, nego ga poštuje u njegovoj jedincatosti i posebnosti. Prati ga u odgovornosti prema Bogu i prema ljudima. Upravo nas ovo uči nazaretska obitelj. Članovi nazaretske obitelji u svemu su bili poslušni volji Božjoj izraženoj u Zakonu. To je nosilo njihov život.

U Isusu Bog živi u obitelji. Konkretni izričaj Božje ljubavi jest utjelovljenje, tj. Bog postaje čovjekom – čovještvo Boga u Isusu koji je živio pravi obiteljski život. 30 godina provedenih u Nazaretu nisu bile jednostavno “priprava” za ono što će poslije učiniti. Tzv. “tajanstvene godine” u Nazaretu izgledaju takve samo za našu radoznalost, inače one su  – prema Evanđeljima djetinjstva, bile svijetle godine. Sin Božji se pokazivao u kontekstu obiteljskog života. Geste, riječi, svagdanje navike postaju ižaravanje vječnoga, sakrament božanskoga, svijetli znak Boga-s-nama. Isus je bio odgajan, rastao je, primao je i davao ljubav, učio je, radio, prihvaćao određene vrednote u “redovnom” ambijentu obiteljske zajednice. Isus je objavitelj Očeva lica u svojoj kući. “Svetište” u kojem je najduže ostao bilo je ono domaće. Nazaretska kuća nije bila čekaonica prije odlučnog odlaska, prije velike objave. Nije ni tajni laboratorij gdje se priprema čudesno iznenađenje. Nazaretska obitelj je  “mjesto” objave; to je susret s ljudima, opća poruka, ostvarenje spasiteljskog djela.

Danas se govori o “otvorenoj obitelji”. To je prihvatljiv govor i na religioznom području ako se odnosi na zahtjev ne ostati zatvoreni u sebično blagostanje, zabrinuti samo vlastitim problemima. Konačno, ne biti zatvoreni u “privatni” ugodni krug, koji iz vlastitog vidokruga isključuje druge i tako poništava smisao odgovornosti i solidarnosti prema svijetu. Kršćansku obitelj karakterizira molitva, ljubav – tj. okrenutost prema drugima i drugačijima te životna angažiranost.

Ne zaboravimo – kuća je prvo, nezamjenjivo “mjesto molitve”. Da bi se živjelo ljubav nije nužno izaći iz kuće i pomagati starima i rubnima. Nezamjenjivo je mjesto kuća-obitelj gdje možemo pokazati strpljivost, razumijevanje, plemenitost, finoću, nježnost, dosjetljivu ljubav, vedro podnošenje nedostataka drugoga, poštovanje. Sigurno, postoji poziv, potrebni, neizbježiv – poziv okrenutosti k bližnjemu. Tom bližnjem treba pokazati pažnju, prije svakog drugog. To je onaj koji stoji uz mene, koji živi u našoj sredini i koji može trpjeti samoću, zanemarenost zbog naše ravnodušnosti, grubosti, žurbe, zatvorenosti, opiranja komuniciranju. Lakše je voljeti one koji su daleko od onih koji su nam blizu. Ako uspijemo biti dobri, strpljivi, nasmijani, raspoloživi, pažljivi “unutar” kuće, imat će koristi i oni unutar i oni izvan kuće.

Kada se govori o “angažiranim kršćanima” mislim na pojedince angažirane u navještaju, služenju, molitvi, slušanju, u očitovanju Božjeg milosrđa i Kristove ljubavi također prvenstveno u obiteljskom krugu.  Svetkovina Sv. obitelji podsjeća nas na obiteljski prostor gdje se slavi nezamjenjiva “liturgija svagdanjeg“, sačinjena od uzajamnog prihvaćanja, opraštanja, od malih gesta, jednostavnih riječi, dijeljenja jednostavnih stvarnosti svagdanjeg života, uspostavljenog mira poslije neizbježivih rasprava, uspostavljenog sklada poslije nerazumijevanja, zadaća potvrđene ljubavi, podijeljene nježnosti na male rane drugih, nježnost pokazana bez lažnog stida, priznanje za žrtve teškog rada. Svaka kršćanska obitelj, ukoliko se sastoji od krštenih osoba, mora biti “sveta obitelj”.

Najveća je čast za našu djecu da im bezuvjetno vjerujemo i da ih bezuvjetno ljubimo. Ljubav roditeljima omogućuje s povjerenjem kod djece prihvatiti one darove i one sposobnosti koje sami ne mogu razumjeti. To uključuje otvorenost prema budućnosti, prema boljem budućem životu. U kršćanstvu pred sadašnjošću i prošlošću primat ima budućnost. To je taj proces obraćenja: stalne promjene nabolje, od rođenja do smrti. To je put za sve kršćane i za cijelo čovječanstvo. Pri tom djedovima i bakama dajmo prostora u našim obiteljima i omogućimo im ispuniti ulogu koju im je Bog dao u odgoju i podizanju djece te prenošenju vjere. Oni, s jedne strane unucima omogućuju  vidjeti budućnost, a s druge strane, oni su istinske riznice sjećanja i pravo bogatstvo obitelji i društva.

Svakodnevno se kao kršćani ugledajmo u svetu Obitelj, međusobno se poštujmo i volimo te se iskreno radujmo uspjehu jedni drugih. Računajmo na Božju pomoć i o svim mogućim obiteljskim problemima u molitvi iskreno razgovarajmo s Bogom.