Bog u svojoj ljubavi želi doprijeti do svih i svakoga. Oni koji prihvaćaju Očev zagrljaj postaju raširene ruke i zagrljaj da svatko uzmogne spoznati da je ljubljen i da se osjeća kao “kod kuće” u jednoj ljudskoj obitelji. Bog svoju očinsku brigu proteže na sve, poput pastira koji brine za svoje stado, ali je posebno osjetljiv na potrebe ranjenih, umornih ili bolesnih. Izbjeglice i ljudi koji bježe iz svojih domova predstavljaju izazov za pojedince i zajednice, kao i njihov tradicionalni način života, i katkad uzdrmaju kulturni i društveni horizont s kojim se susreću. Oni su sve češće žrtve nasilja i siromaštva. Molimo za njih i za obitelji u ovoj sv. Misi kajući se za grijehe.

Stvarateljski čin je počeo od obitelji, također otkupljenje koje Isus donosi u svijet počinje od obitelji. Ne žive se kreposti ljudske ako se za njih ne odgaja u obitelji, ne postoje kršćanske kreposti ako se ne žive u obitelji. Molimo da i u današnjim socijalno-ekonomskim promjenama i različitim krizama obitelj uvijek bude prema Božjem srcu, izvor života i svetosti. Što nam poručuju današnja čitanja? Očinstvo i majčinstvo je posredništvo, služenje Bogu, tvorcu i početku svakog života. Ana daje Gospodinu svoga sina, plod božanske milosti i njezine žarke molitve (prvo čitanje). Mi smo Božja djeca, ali stvarni razlog za to je Božja ljubav: On nas ljubi. Naše stanje božanskog sinovstva savršeno će se pokazati jednog dana (drugo čitanje). Marija i Josip nalaze Isusa svjesnog svoga poslanja: potpuno predanje u ispunjenju volje Očeve. To ih čini začuđenima (treće čitanje).

Isus je preokrenuo mirno hodočašće u zabrinutost roditelja, traženje djeteta, čuđenje Isusa “zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?” Ovdje počinje i škola vjere: Bog je na prvom mjestu i po njegovu očinstvu smo postali obitelj. Jedna pjesma o obitelji kaže: “Ova obitelj te blagoslivlja, Gospodine”. Prvi motiv za blagoslov jest što si dao da se susretnemo. U susretu, makar i slučajnom, između dviju osoba koje se vole, muškarca i žene, postoji plan, Božja nakana o našem životu. Drugi motiv jest ljubav: “dao si nam ljubav i radost za živjeti zajedno”. Susret u sebi ne bi značio ništa, i konačno bio bi iluzija, da nije bio obogaćen ljubavlju koja dolazi od Boga kao dar, uzrok autentične radosti za živjeti zajedno. Treći motiv jest: “jer si nam dao cilj trajanja”. Svi imamo iskustvo da ustrajnost stoji velika napora, donosi probleme, ponekad postavlja dubinska pitanja na koja nismo u stanju na pozitivan način odgovoriti, ponekad su teškoće u ustrajnosti zajedničkog življenja, ljudskim očima gledano, nesavladive i proklinje se dan prvog susreta. Cilj ustrajnosti u zajedničkom životu ne može se postići samo ljudskim motivacijama, komoditetom i interesima, nego mora nadići ljudske granice, slabosti i protivnosti.

Crkva danas promatra zajedno nazaretsku obitelj i kršćansku obitelj, kao njezin odbljesak. Nazaretska obitelj može biti uzorom našim obiteljima i pokazivati nam dobre putove kroz život. Što mladim supruzima znači “dragi i sveti par” pri njihovu uzaludnom traženju stana i traganja za radnim mjestom? Ili supruzima što se svaku noć zabrinuto pitaju: pa gdje su naša djeca?

Sliku što imamo o svetoj obitelji moramo ispraviti. Ono što iz Sv. pisma doznajemo o toj obitelji jest samo jedan jedini niz kriza, kušnji i opterećenja. Početak je kritičan: Josip želi “potajno otpustiti” svoju zaručnicu sve dok mu anđeo ne govori da je ona pod zakonom božanskog poziva. Koliko gorčine prije i koliko odricanja i žrtve poslije toga. Marija je sve pripremila u svojoj kući za rođenje svoga sina, a onda car naređuje popis i odlazak u Betlehem, gdje u svratištu nema mjesta za njih, nego samo u štali. Kakva je kušnja vjere to bila? Pa onda tu je i Herod koji želi ubiti dijete, pa bijeg u nepoznato u tuđinu, u Egipat. Pa i današnja situacija unutarnja kriza: dijete se izmiče roditeljskom autoritetu, ide svojim putem i govori riječi koje oni ne razumiju, sve više naslućuju obistinjenje riječi starca Šimuna: “A tebi samoj, tebi će mač probosti dušu” (Lk 2,25). I onda na koncu smrt na križu njezina jedinog Sina i njezino stajanje pod križem na golgotskoj uzvisini. Postoji li neka obitelj koja je izložena tolikim opterećenjima? I jesu li naše obitelji dorasle takvim kušnjama?

U čemu je snaga ove krizom zahvaćene i uzdrmane nazaretske obitelji? Ona je povezana s Bogom, a s Bogom se može sve. Odatle proizlazi snage vjere, nade i ljubavi u nadvladavanju svih poteškoća. Koji je oslonac nazaretske obitelji? Bog u Isusu Kristu je središte svake obitelji. Obitelj koja moli, koja vjeruje, nada se i ljubi nerazoriva je. Bog je izumitelj i podražavatelj ljudske ljubavi, on je njezin čuvar i blagoslovitelj.

Prihvaćanje i svjedočenje “Evanđelja obitelji” nudi svjetliju perspektivu društvu u različitim krizama, jer nema budućnosti čovječanstva bez obitelji. Napose mladi, da bi usvojili vrijednosti koje daju smisao životu, trebaju se rađati i stasati u onoj zajednici života i ljubavi koju je sam Bog htio za muškarca i ženu u jedincatosti svog bitnog identiteta: to je zajednica ljubavi, utemeljena na braku i pozvana biti svetištem života, mala Crkva, stanica društva. Sretne obitelji šalju poruku nade, koja je srž živih iskustava: moguće je, premda u isti mah i zahtjevno, radosno živjeti vjernu ljubav, “zauvijek”, otvorenu životu; moguće je sudjelovati kao obitelj u poslanju Crkve i u izgrađivanju društva. Neka s Božjom pomoći i posebnom zaštitom Presvete Marije, Kraljice obitelji, iskustvo doživljeno u obitelji donese obilne plodove na putu Crkve i neka bude zalogom sve veće pozornosti prema obitelji, koja je samo izvorište čovjeka i društva.

Idemo, dakle, prema sve težoj situaciji u odnosu na velike promjene poput starenja stanovništva. Stanovništvo se ne pomlađuje. Ne rađa se toliko djece da se može jamčiti „smjena naraštaja“. Kako se to odražava na društvenome planu? Upitna je međunaraštajna ravnoteža. Ako nema nove radne snage, odnosno novih naraštaja, onda je upitna budućnost i onih koji stare, jer se ne mogu jamčiti mirovine, a ni zdravstvo. Postoji stvarna opasnost da se naruše velike društveno-gospodarske ravnoteže na kojima se temelji neka država.

Ne rađaju se djeca jer država ne vodi računa o potrebama obitelji. Bračni parovi ne rađaju djecu jer je obitelj prepuštena samoj sebi, unatoč tome što je ona proizvođač društvenoga kapitala, odnosno novih naraštaja, mora se sama brinuti o tome društvenom kapitalu, čuvati ga i ulagati u njegovo oblikovanje.

U zemljama gdje je drukčija obiteljska politika, državne ustanove brane i podupiru obitelj u rješavanju problema s kojima se sučeljavaju, jer se obitelj smatra izvorom bogatstva. Političari to nikako ne žele shvatiti premda sve činjenice govore u prilog obitelji. Obitelj nosi teret sadašnje krize, a jedino obitelj može pridonijeti izlazu iz krize. Govoreći o pobačaju može se govoriti o narodu nerođenih. Iskustvo nas uči da je obitelj stožer državnog sustava. Mladi su jamac naše bezbrižne starosti. Iz krize nas može izvući samo čvrsta obitelj jer je ona siguran jamac društvenoga sustava.

Obitelj kao sustav odnosa između muškarca i žene, roditelja i djece, ne valja miješati s drugim oblicima suživota, koji pak nastaju po drugoj logici: iz slaganja pojedinačnih interesa koji su više ili manje nesigurni i više ili manje trajni. Bog želi da ljudi, koji su stvoreni na njegovu sliku, budu pojedinci, ali u međusobnom zajedništvu, kao božanske osobe. A to se vidi počevši upravo od obitelji: obitelj je prva slika Trojstva.

Moramo se suočiti s denatalitetom, koji je velika opasnost za gospodarsku, društvenu i kulturnu budućnost europskih naroda. Stoga se, polazeći od toga, počinje razmišljati o tomu što se može učiniti kako bi se omogućila smjena naraštaja, a to već dovodi do nekih promišljanja koja podupiru majčinstvo, obitelj, i odgoj djece. Miješati obitelj s drugim oblicima odnosa i suživota prava je nepravda. Europa i svijet se suočavaju s izbjeglicama.

Evanđelje milosrđa potresa naše savjesti, sprječava nas da se mirimo s patnjom drugih i ističe odgovore koji se temelje na bogoslovnim krepostima vjere, nade i ljubavi, koji svoj praktični izraz nalaze u duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa. Stoga papa Franjo za Svjetski dan selilaca i izbjeglica ističe temu: “Izazov selilaca i izbjeglica. Odgovor Evanđelja milosrđa“. Migracijski valovi sada su postali duboko ukorijenjena stvarnost i prvi problem koji se nameće jest ponuditi rješenje za tu izvanrednu situaciju kroz programe koji će uzeti u obzir uzroke migracija, promjene koje one sa sobom nose i njihov utjecaj na strukturu i izgled društava i naroda. Svijet se svakodnevno suočava s tragičnom sudbinom milijuna muškaraca i žena kao posljedicom izbijanja neprihvatljive humanitarne krize u različitim dijelovima svijeta. Ravnodušnost i šutnja postaju suučesništvo kada pasivno promatramo ljude koji umiru od gušenja, gladi, nasilja i brodoloma. Bile velike ili male, to su uvijek tragedije čak i kada je u njima izgubljen samo jedan ljudski život. Migranti su naša braća i sestre u potrazi za boljim životom, daleko od siromaštva, gladi, izrabljivanja i nepravedne raspodjele dobara našeg planeta, koja bi svi trebali ravnopravno dijeliti. Nije li možda želja svakog čovjeka da živi bolje i uživa pristojno blagostanje koje će dijeliti sa svojim dragima?