Čitanja: Izl 17,3-7;  Rim 5,1-2,5-8;  Iv 4,5-42

Uvod.  Isus je s nama “o podnevu našega života“, u blizini naših životnih briga i traganja. U dubinu našeg života dopire samo onaj koji je izvor i svjetlo života. Otvorimo se tom Izvoru i iskrenim kajanjem za svoje grijehe obucimo se u tu svjetlost.

Sve se događa spontano. Krist se zaustavlja jer je umoran, zagrijao se, žedan je. Žena stiže na zdenac, ne jer je informirana da se tu nalazi čuveni “učitelj” iz Galileje, nego jer mora zagrabiti vode. Njezin problem jest voda, a ne grijesi. Podne je, vrijeme kada je najveća žega i kada ljudi ostaju u kući. Ali žena -o kojoj se mnogo govorilo u gradu – izabrala je ovo vrijeme da bi bila manje izložena ljudskim pogledima i da bi izbjegla nišan mnogih jezika. Pogledajmo izbližega protagoniste ovoga susreta.

Zdenac je slika života. Budući da seže u dubinu zemlje, on je također i slika smrtnosti i tame, slika nerasvijetljene i skrivene čovjekove nutrine. Isus dolazi na zdenac, sjeda na njegovu krunu. Tu se približava dubini čovjekove nutrine, svoj njegovoj tami. “Umoran od puta“ sjeda na zdenac. Umorom očituje svoje čovještvo, potpunu utjelovljenost u ljudsku narav, a sjedenjem pokazuje svu poniznost i bliskost čovjeku – tu nad dubinom zemlje, nad dubinom čovjekovih traganja i životnih pitanja. Isus je tu, “o podnevu našega života“, u blizini naših životnih briga i traganja. U dubinu našeg života dopire samo onaj koji je izvor i svjetlo života. Tako dubina zemlje i sunce na zenitu svojom oprečnošću pokazuju svu dramu ljudskoga života i čovjekovih traganja.

Isus ne oklijeva slomiti barijere, otkloniti sheme, ne mari za konvencije. Ne priliči jednom “učitelju” usput tražiti objašnjenje od žene, diskutirati s njom o teologiji, odgovarati na njezina pitanja. Krist, učitelj slobode, mirno krši ova zakonska pravila diskriminacije koja su vrijedila stoljećima. Krši postavljene zabrane predrasuda. Njegovo ponašanje je sablazan za tadašnji mentalitet. Paradoksalan je čin nositelja dara “žive vode” koja gasi žeđ zauvijek da traži od žene piti. I sama žena je ovim činom vrlo iznenađena. Isus daruje, iznenađuje, ali i zahtjeva. Svakom njegovu daru prethodio je određeni zahtjev. Kada želi nešto dati počinje s pružanjem ruke, namećući odvajanje, lišenje, tražeći od nas žrtvu, odricanje. Isus zamjenjuje uloge. On bogataš postaje prosjak. Mi se često pokažemo škrtcima čvrsto držeći naše bijedne stvari, oklijevamo, postajemo račundžije u žrtvi, lišavamo se njegovih darova.

Žena posjeduje određenu lukavost, a k tome još poznaje i teologiju. Postavlja religiozna pitanja. Na tapet stavlja pitanje Hrama, koje sačinjava jedan od temeljnih religioznih “pitanja” odnosa između Hebreja i Samarijanaca. Od prvog trenutka žena ima intuiciju da je ovaj susret za nju opasan. Ovaj čovjek nije kao drugi. Čini sve kako bi susret izbjegla. Skreće razgovor na neobavezne argumente, izbjegava pravo pitanje. Našla se u tjesnacu. Nastoji pronaći izgovore. Kada Isus ciljanim pitanjem dira u pravi njezin problem i na njezin odgovor “Nemam muža“ dodaje “dobro si rekla nemam muža; zaista imala si pet muževa, i onaj kojega imaš sada nije tvoj muž…“, ona čini ekstremni skok na drugu temu govoreći o mjestu gdje se treba Bogu klanjati.

Isus nastavlja preprečujući put, otklanjajući putove bijega, na brzinu uništavajući pseudo-pitanja. Na kraju žena kaže: “Znam da mora doći Mesija tj. Krist. Kada on dođe, objavit će nam sve“. Kao da kaže imaš pravo. Ne sumnjam da si prorok, ali ja čekam nekoga koji je veći od tebe. Tada ću se odlučiti. Obraćenje je odgođeno. Razumijem da se moram obratiti, da u mom životu postoji nešto što nije u redu. No treba mi vremena. Ali Krist, da bi blokirao ovaj zadnji očajni pokušaj, čini iznenađujući korak. Očekuješ Mesiju? Dakle: Ja sam, ja koji s tobom govorim. Strpljivi Učitelj, koji zna dugo čekati, kojemu se ne žuri, kada izbije pogodan trenutak pokazuje se nestrpljiv i neraspoložen za odgađanja. On, tako brižljiv prema tajni svoga mesijanstva, ne ustručava se objaviti vlastiti identitet ovakvoj ženi, kako bi slomio njezin otpor.

Žena ostavlja krčag i trči u grad obavijestiti sugrađane o susretu. Poziva:”Dođite, vidite čovjeka koji mi reče sve što sam učinila! Da on nije Krist?” Iznosi vlastito iskustvo, izaziva sumnju, potiče na hod, ne namjerava uvjeravati teoretskim argumentima. I oni također žele osobno iskusiti.

U međuvremenu stižu učenici s hranom, ali – iznenađujuće – Isus odbija jesti iako je gladan. Otkrio je važniji zadatak kojemu se mora posvetiti, jer njegova je hrana: vršiti volju Božju.

Samarijanci se uputiše Isusu. Susret se dogodio. Znakovit je njihov zaključak: “Ovo je uistinu Spasitelj svijeta“. Evo svojstvenih znakova susreta. Pravi susret s Isusom ne ostavlja nikada stvari kakve su prije bile. Bitno donosi promjenu, obraćenje, metanoju.

Iz ovoga što smo čuli možemo zaključiti: Isus je Mesija, Spasitelj svijeta. Susret s njime bitno mijenja čovjeka, njegov pogled i njegov odnos prema drugima. Također saznajemo: Bog je duh i pravi vjernici klanjaju se jednome pravome Bogu u duhu i istini tj. susret s njim je moguć na svakome mjestu i u svako vrijeme.

Što meni osobno znači ovaj susret? Jesmo li doživjeli Krista – Pomazanika, Mesiju koji nam daruje živu vodu? Hoće li u našem daljnjem životu biti prepoznatljivo da smo susreli Isusa Spasitelja svijeta?

Misao iz knjige:
fra Marko Semren, “SUSRET U RIJEČI, propovijedi i meditacije za liturgijsku godinu A”