Uvod. Bog Otac je na početku i svršetku sve povijesti spasenja, kako svijeta tako i pojedinca (teocentričnost). Isus Krist je posrednik između Boga Oca i ljudi (kristocentričnost). Po njemu Boga možemo zvati Ocem, po Njemu smo postali Božji sinovi i kćeri. Kršćanstvo je trajna obveza to zaista i biti. Odstranimo grijeh da bismo mogli zahvalna srca slaviti ovu gozbu ljubavi.

Dvojica učenika iz Emausa na našem životnom putu postaju nam vrlo dragi prijatelji i savjetnici. Oni imaju duboko iskustvo beznađa, kao i milosti utješnog susreta s uskrslim Gospodinom. Oduševljeni su ovim susretom i otvorenom budućnosti za koju se isplati živjeti. Odgovaralo im je ono što je Isus naučavao: pomagati i opraštati, ljubiti Boga i bližnjega i tako graditi novi svijet u kojem se može živjeti. – “A mi smo se nadali!”, kažu. Danas bi dvojica učenika rekli: “Sanjali smo”. I tada se nada pokazala kao varka, a san kao iluzija: Pravednika su osudili na smrt, Mirotvorca pribili na križ. Spoznaju da svijet ostaje kakav je oduvijek bio: užasan i bez ljubavi. Zato napuštaju Jeruzalem, grad nove vizije, i vraćaju se u Emaus svoje svakidašnjice opterećeni onim što se s Isusom dogodilo i spoznajom da trebaju ostaviti svaku nadu. A kako odsada živjeti? U cijelom svijetu prisutan je problem: kako ljudima osmisliti život, usaditi čežnju i nadu (St. Exupery)? Isus im je dao smisao, probudio je nadu, a sad je mrtav i tomu je već treći dan. Usta koja su izgovarala riječi života, na križu su zanijemila. Bog šuti…

Biti Kristovi učenici teška je životna zadaća, kako za njegove suvremenike tako i za nas danas. Ali pripovijedanje dvojice učenika na putu za Emaus, prema Lukinu Evanđelju, pomaže nam osloboditi se svake iluzije. Dva učenika su razočarana, srušila im se svaka nada, spremni su odreći se svakog entuzijazma koji ih je držao u nasljedovanju Isusa; bili su očevici Isusovih djela, slušali su ga, znaju da je raspet na križ, od žena su čuli i navještaj uskrsnuća, ali da bi vjerovali nije im bila dostatna prisutnost nekih činjenica. Uskrsli ih prekorava za njihovu malu vjeru: prekorava ih, prije svega, zato što nisu vidjeli ono bitno, njegovu smrt na križu i ono što iza toga slijedi – uskrsnuće. Cijela Biblija naviješta tu muku i uskrsnuće kao raspoznajni znak Sina Božjega. Dok su učenici vidjeli njegovu smrt kao rušenje nade (moćnog kraljevstva, nepobjedivog, nepodloženog jarmu stranaca), Isus pokazuje svoju smrt kao najvišu kušnju Božje ljubavi, toliko bogatu da se ne boji ljudske mržnje, toliko jaku da može pozvati u život i nakon smrti. Ipak Isus je taj koji mora objasniti smisao onoga što se dogodilo. Isus se otkriva upoznavajući Pisma, objavljuje se sam i biva prepoznat u gesti “lomljenja kruha”.

Dvojica učenika vide Isusovu “karijeru” izvana, bez svjetla uskrsnuća. Udaljuju se iz Jeruzalema, središta događaja, odvajaju se od zajednice. Nasreću, Isus ih stiže, nalazi, ne samo kada ga traže nego i kada  bježe od njega. Pridružio im se kao stranac koji ne zna što se to dogodilo, kako bi ih uveo u navještaj uskrsnuća. Želi od njih  čuti komentar na Isusov nestanak iz groba – na njegovo uskrsnuće. Naprotiv morao ih je slušati kako govore jedino o njegovoj smrti. I tamo je sve završavalo, nije se pojavljivala čak ni sumnja, slutnja o drugoj stvarnosti. Gospodine Isuse, tako ti je uvijek s nama. Ti bi morao dugo ostati s nama i učiniti se prepoznatljivim bezbroj puta ako želiš da prestanemo naviještati samo tvoju smrt. “…Zar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio i tumačio Pisma” (Lk 24,32). Tumačenja koja uvjeravaju više nisu ona koja rasvjetljavaju razum, nego ona koja bude vatru u srcu. Može se reći da je Riječ Božja prihvaćena i da rasvjetljava hod samo ako uspije zapaliti srce. Tek po najintimnijem druženju s Isusom u pričesti postaju nam jasna i sama Pisma i postajemo zajedničari tijela i krvi Kristove. Euharistija se pretvara u misiju. Učenici trče k svojima da im navijeste Krista Uskrsloga.

Ističemo u tekstu i nekoliko ljudskih iskustava: hodanje, gostoprimstvo, lomljenje kruha i otvaranje očiju. Simbol puta (putovanja) ima široko značenje bilo za samoga čovjeka bilo kao duhovni proces. Hodanje označava dinamiku vjere, njezine etape, napredovanja. Slikom “puta” može se opisati povijest svakog čovjeka, povijest Crkve, povijest spasenja, gdje Bog ulazi u čovjekovu povijest, ide mu u susret, prati ga. I u utjelovljenju: Isus polazi na put s nama, postaje Bog-s-nama. Isto tako, i na dan Uskrsa Isus je na putu kao Živi koji je pobijedio smrt i koji daje život. On je Put, Istina i Život.

Gostoprimstvo je izraženo divnim riječima: “Ostani s nama!” U ivanovskom smislu: “Ostanite u meni i ja u vama” to znači već smo prijatelji, želimo biti s tobom, budi i ti s nama. Nadvladava se strah pred drugim, nestaje nepovjerljivosti. Putnik stranac postaje brat: dođi u moju kuću, budi moj gost. Čovjek, postavši čovjeku brat, prima otajstvo Boga, Boga-s-ljudima.

Lomljenje kruha jedno je od temeljnih ljudskih iskustava: sudioništvo u istom kruhu više je od gostoprimstva. To je sustolništvo koje stvara bratstvo. Lomiti kruh je obred saveza. Isus to čini kao na Zadnjoj večeri naglašavajući da je On za druge: daje samoga sebe, svoj život daje za svoje.

Otvaranje zaslijepljenih očiju početak je ponovnog otkrivanja bratstva. Čovjek otvara oči za Božje zapovijedi, za njegov zakon, počinje razumijevati Pisma. Pisma se mogu čitati zavezanih očiju (doslovno, ne shvaćajući smisao) i otvorenih očiju. Stoga je otvaranje očiju milost, dar. Sam Duh, Duh kojeg nam daruje Uskrsli, otvara nam oči. Uz ove simbole vidjeli smo i sudionike ovoga događaja: dvojicu učenika, Isusa, te snagu Riječi koja čini da srce gori i da ga prepoznajemo u lomljenju kruha, ne tek kao simbol nego kao djelotvornu snagu.

Sreli smo se – moj Bog i ja,

sreli smo se u trenutku života,

kad Život mi životom reče da živi,

i da nije među mrtvima!

Susret se dogodio

u čežnji susreta

kad su mrtvilo i tama

harali prostranstvima duše.

Preplavio me bistrinom svoga pogleda

i srčanost njegova prešla je na me.

I reče mi:

“Ne traži, prijatelju,

Živoga među mrtvima!”

(Sr. Tomislava Ćavar)