Uskrs nije puko spominjanje događaja koji se zbio prije 2000 godina, nego uprisutnjenje živoga Krista sada među nama. Sve kršćanske nedjelje i svi blagdani u godini dobivaju snagu i smisao u Uskrsu. Oni su nastavak i produžetak uskrsne radosti. Uskrs su svečana vrata kroz koja se ulazi u sve bogatstvo naše vjere. Od krštenja čovjek je jedno s Kristom, nosi njegovo ime – kršćanin. On je sam kao stvorenje, dušom i tijelom, istinska slika Božja. Otada Bog više nije „iznad nas“, nego s nama i u nama.

Tko će iskazati ljubav Božju, tko ispričati svu slavu Njegovu? Tko, ako ne Sin Njegov ljubljeni, uskrsnuli, živi. Sam Krist uskrsnuli svjedoči svojim životom o Božjoj novosti, o životu u punini, o pobjedi nad smrću. To snažno potvrđuju riječi Posljednice: „Vođa živih pade tada i živ živcat opet vlada“.

Evo iščezla je tama noći, rađa se novi dan. Dan sličan svim drugim danima, ali također i dan koji daje smisao svim drugim danima. Ovaj dan donosi veliku znakovitost. Zora novog dana pobjeda je svjetla nad tamom. I danas u svijetu moguće je prepoznavati znakove uskrsnuća: evanđeoski život jednostavnih, malenih ljudi, očitovanje snažne vjere, vitalnost Crkve koja uspravno stoji unatoč izvanjskim progonstvima i unutarnjim borbama, svjetlo Uskrsloga živoga Krista prisutnoga u Euharistiji.

Slaviti Uskrs znači slaviti događaj koji se jednom u povijesti dogodio, ali koji je ujedno i nadpovijesni jer je Krist Uskrsom iskoračio iz ovosvjetske povijesti u Božju onostranost. Krist nije uskrsnuo poput Lazara, vraćajući se samo u prijašnje stanje. Krist je Uskrsom doživio onu apsolutnu Božju novost koja je istovjetna sa stvaranjem, novim stvaranjem. Stoga Uskrs prekoračuje svako naše iskustvo, domašaj razuma, to je premašaj (excessus – sv. Bonaventura). U tom smislu Uskrs je temeljna i vrhunska zbilja naše vjere. Isusov Uskrs već sada, od „prvoga“ dana novog svijeta, uključuje i naš Uskrs i preobražaj svega stvorenja. Uskrsom, dakle, proslavljamo Uskrsloga i svoju suuskrslost s Njime. Do nas je Isus Krist došao zasvjedočen: prvo, zahvatom samoga Boga Oca; zatim prorocima-navjestiteljima; konačno zasvjedočen pouskrsnim iskustvom jedinstvenih svjedoka – apostola-propovjednika. Pod znakom Uskrsloga, budućega Suca, odvija se sva daljnja povijest čovječanstva i svakoga čovjeka. Od danas odgovorno zaživimo svoj život da nam sud ne bude na osudu nego – na vječni Uskrs (prvo čitanje). Čovjek koji živi novim, uskrsnim životom već je iznutra obasjan Božjom ljepotom. Umrijeti grijehu je važan podsjećaj na uskrsnu ispovijed i to s ciljem da ne samo načas živnemo, nego da ubuduće intenzivno zaživimo i sve intenzivnije živimo na uskrsni način (drugo čitanje).

Tko je svjedok Uskrsa, a tko Uskrsloga? Uskrsni navještaj ističe: „Blažene li noći koja jedina zavrijedi znati vrijeme i čas kada Isus uskrsnu“. Svi evanđelisti počinju svoj uskrsni izvještaj s hrabrošću svetih žena, koje zarana, ne odolijevajući srcu, pođoše na grob. Ivan prati samo Mariju Magdalenu i to u prvi dan tjedna, kao novo stvaranje – početak novog, Božjeg svijeta. Marija je prva blagovjesnica uskrsnuća (Iv 20,10sl.). Žene su prve dojavile čudesan događaj, ali se sve prve blagovijesti tiču učenika, koji su – po Petru – od Boga odabrani svjedoci. Posebno se ističu dvojica: Petar, zbog autoriteta, i Ivan, zbog odabranja. Ima učeničke otmjenosti u Ivanovoj gesti: kao mlađi, prvi stiže na grob, ali kao drugi – ne uđe prije Petra. Na Petra spada provjera. Ivan već vjeruje. Uskrs je stvar i provjere i vjere, no vjera je cilj provjere i vjera premašuje provjeru. „Vidje i povjerova“! Ne povjerava jer vidje, nego čim vidje prazan grob povjerova. Očito su tome pridonijele Isusove preduskrsne riječi, kojih se tog trenutka sjetio (Iv 2,22; 12,16; 14,26; 20,9). Poslije su apostoli pronicali i proročka Pisma.

Reći „Sretan Uskrs“ znači susresti Uskrsloga, susresti Život – Živoga – Život vječni i zbog toga biti sretan. Uskrsom proslavljamo Uskrsloga i svoju suuskrslost s Njime! Slaviti Uskrs ne znači biti gledatelj ovoga nečuvenog događaja, slušati o tom pripovijedanje, nego živjeti ga zajedno s uskrslim Kristom. Slavi Uskrs onaj koji sudjeluje svojim životom u životu Uskrsloga (Rim 6,3-11). Kako bi bilo da neki vrsni i poznati umjetnik načini svoje djelo remek-djelo i onda to dade spaliti? Nemoguće! Još manje je moguće da bi Bog, umjetnik nad svim umjetnicima i tvorac svega stvorenoga, načinivši čovjeka, remek-djelo prirode i svog umijeća, dao smrti da ga uništi. Naš Bog je veliki ŽIVOT, svi smo od njegove dobrote i ljubavi zaživjeli, i sada kad bismo najradije živjeli, zar bi nam mogao uskratiti život! On koji nam je darovao vremeniti život pripremio je za nas ljude, svoju djecu, daleko više – život vječni. On nam je to objavio, štoviše i pokazao u svome Sinu Isusu uskrisivši ga od mrtvih. Sada se križ i uskrsnuće ne mogu razdvojiti. Oni zajedno čine temelj naše vjere. Križ i uskrsnuće su kao dva otvora jednog tunela. Jedan otvor ocrtava siluetu križa a drugi označava uskrsnuće, a to pokazuje da poslije križa i smrti dolazi uskrsnuće i punina života.

Povezanost našeg krštenja s Isusovim krštenjem nalazi se u temeljnom iskustvu da smo djeca Božja. Iz ovoga proizlazi svijest da najbolji način za življenje dostojanstva djece Božje jest biti dar – kao i sam Isus. Ono što je Isus doživio u svom krštenju, bitni je sadržaj i našeg krštenja i određuje način kršćanskog življenja – življenja u odanosti Bogu i zauzetosti za dobro ljudi. Ne zaboravimo da smo ljudi Uskrsa i aleluja je naša pjesma. Sretan Uskrs, aleluja, aleluja!