Uskrs – staroslavenska riječ i dolazi od riječi krijes koja označuje najžarči i najviši sunčev domet, o ljetnom suncostaju. Odatle označuje vatre što su se u prastaro, pogansko vrijeme tome na čast palile. Izraz je pokršćanjen i povezuje se s Ivanjdanom kad se pale krijesovi. Moguć je postanak i od glagola kresati, ognjilom iz kremena zapaliti vatru. Prefiks uz označuje kretanje odozdol prema gore, i prostorno i misaono. U Novom Zavjetu susrećemo grčke glagole sa značenjem: probuditi, ustati (svojom snagom), podići (u pasivu=snagom Očevom). Hrvatska riječ Uskrs najbliža je, u osnovi, čudesnom rađanju vatre i najintenzivnijem stanju sunca, izvora života, svjetla i topline, tj. energije. Život, najintenzivniji život, i to u najpozitivnijem smislu, već sada, i to s perspektivom vječnosti – ovo je smisao Uskrsa.

Tko će iskazati ljubav Gospodnju, ispričati svu slavu Njegovu, tko? Tko, ako ne Sin njegov ljubljeni, uskrsnuli, živi. Sam Krist uskrsnuli nam priča, svojim životom o Božjoj novosti, o životu, o uskrsu, o pobjedi nad smrću.

Što se dogodilo onoga uskrsnoga jutra? Što to goni Mariju iz Magdale dok se još nije ni svanulo na grob Isusov? I što nalazi? koga nalazi? Što anđeo govori ženi? “Sjetite se što vam je govorio… I one se sjetiše njegovih riječi”. Biblijsko sjećanje upliće sadašnje: znači – vidjeti da obećanje dano u prošlosti sada postaje stvarnost. Otkriće je to da riječ koju je Isus rekao nije mrtva u onom trenutku kada je izgovorena, nego je počela tada živjeti kako bi došla k nama i sada postala stvarnost. Isto je iskustvo i one večeri kada Isus uzima kruh i vino i kaže: “Ovo činite meni na spomen”. Sjećati se je glagol vjere u prisutnost i zato posljednji glagol koji evanđelist Luka u svom uskrsnom pripovijedanju dodjeljuje ženama jest “naviještati”. Zanimljivo je napomenuti: kao što su u Lukinu evanđeoskom izvještaju bili prvi navjestitelji i svjedoci Isusova rođenja pastiri, osobe smatrane nečistima i nesposobnima za kult i za svjedočenje, tako sada u Uskrsnuću predstavlja žene, koje u židovskom svijetu nisu smatrane pravnim osobama. Ovdje su žene prve koje naviještaju i svjedoče svijetu Kristovo Uskrsnuće.

Od Kristova groba se polazi da bi se sudjelovalo u životu. Isus je navijestio  smrti: “Smrti, bit ću tvoja smrt. Smrti, bit ću tvoja pobjeda” (J. Cardonnel). Evo zašto je grob prazan. “Zašto tražite među mrtvima onoga koji je živ? : “Krist nije ovdje. Uskrsnuo je!” Čujemo kako odzvanja veliki uskrsni naviještaj. Njegovo uskrsnuće je pitanje života za sve nas. Također i mi sudjelujemo u toj pobjedi. I mi smo živi zahvaljujući Živome. Jedna slika-ikona predstavlja Krista koji se saginje nad starcem i podiže ga. Stari Adam, ili čovjek. Cijelo čovještvo. Gospodin se naginje nad mrtvim čovještvom kako bi mu vratio život. Bog se naginje nad smjesom blata, kako bi joj dao svoj “dah-duh”, kao prvoga dana. Ovaj put je život za uvijek – vječni.

Upitajmo se je li naš naviještaj zaista naviještaj života? Je li naše lice (izgled) lice “uskrsnulih”? Bog je Bog života, a ne smrti. Bog je središte života, a ne na marginama. Dietrich Bonhoeffer zapaža: “Religiozne osobe govore o Bogu kada je čovjekova svijest došla do granice ili kada se smanjuju čovjekove snage… Ja želim govoriti o Bogu ne na granicama, nego u središtu; ne u slabosti, ne u smrti i u grijehu, nego u životu, u dobroti čovjeka… Crkva nema sjedište ondje gdje nema više ljudske sposobnosti, kada ne postoji, na granicama, nego u središtu sela”.

Da bi ponudio cjelovito svjedočanstvo, kršćanski život mora ujediniti dvije postaje: onu Kalvarije i onu Uskrsnuća. Do radosti Uskrsnog jutra dolazi se samo prolazeći kroz tame Velikog Petka. Tko ostane na Kalvariji, kasni za Živim. Onaj tko preskoči križ, nikada neće moći “prepoznati” Uskrslog, ili onoga koji nam pokazuje znakove čavala. Dakle, jesmo li sposobni predati ovu vijest života? Ne zaboravimo da samo živa osoba – tj. ona koja živi u punini – u stanju je naviještati Živoga. Zato sv. Irenej ističe: “Gloria Dei homo vivens – slava Božja je živi čovjek”. L. Boros slobodno prevodi ovako: “Ono što više slavi Boga jest čovjek pun života ( i radosti življenja)”. On je dao vlastiti život kako bismo mi mogli imati okus života. Da bismo bili “slavljenici života”. Uskrsna vjera “žeže” i stvara svjedoke, evangelizatore. Na to smo i mi kršćani-uskrsnici pozvani. Odzivom na ovaj poziv znači čestitati Uskrs, znači slaviti Uskrs.

Aleluja! Krist je uskrsnuo! Ovo je valjani razlog na kojem se temelji svetkovina Crkve, ovo je sigurnost koja jamči vjeru i nadu vjernika, ovo je čvrsti izvor koji omogućuje život prema zapovijedi ljubavi. „Vi znate što se dogodilo Isusu iz Nazareta. Mi smo svjedoci svega što on učini“ (1). „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore…život je vaš skriven s Kristom u Bogu!“ (2). Evo što znači biti kršćanin: poznavati Isusa Krista, njegov život, njegova djela, njegov identitet i istinu koju on objavljuje. Povjeriti život Isusu Kristu kako bismo se promijenili po njegovoj milosti i njegovoj sličnosti. Ako se sve ovo ostvari danas nama, možemo razumjeti zašto slavimo Uskrs: naše pjesme i naše čestitke imat će valjano autentično značenje. I mi također, kao dvojica učenika u današnjem Evanđelju, trčimo: ne praznom grobu, čuvaru samo pogrebnih ostataka koji se u njemu nalaze, nego putovima svijeta, svojim sumještanima, darujući svima novost života.

Uskrs potresa svijet. Ako se Uskrs slavi, ništa više ne ide kao prije, sve se  mijenja. Veliko, radikalno uskrsno čišćenje mora se dogoditi prije svega u srcu. Uskrs se ne slavi bez odlučnog prekida s prošlošću. Prekid koji se događa u ispovijedi, gdje pokazujemo da želimo umrijeti grijehu i uskrsnuti životu, vjeri, miru, opraštanju, ljubavi, radosti, nadi. Slaviti Uskrs ne znači promijeniti odijelo, nego promijeniti život. Naći se izvan naših grobova, zadivljeni, sa željom: biti veseli, pjevati. Oslobađajući ga iz ropstva, Bog je učinio da njegov narod može slaviti Uskrs. Oslobađajući ga iz groba, pobijedivši smrt, Bog je učinio da njegov Sin može slaviti Uskrs. Vjerovati u Kristovo uskrsnuće znači prihvatiti promjene da se sve mijenja; znači prihvatiti da budemo uskrsnici: mrtvi žalostima, očajima, strahovima, žaljenjima, oslobođeni od srdžbe, egoizma, interesa, nasilja, uključeni u novi život koji nam daje uskrsli Krist. Možda je upravo ovo paradoks Uskrsa: ponovno naći iste stvari od prije, ali nove, „različite“.

Moramo ga uskrsnuti. Učinimo da Krist iziđe iz groba u koji smo ga položili. Očistimo ga od karikaturalnih slika s kojim smo iskrivili njegovo lice. Dopustimo mu da razbije sheme i bijedna viđenja u koja smo ga zatvorili. Želimo li dopustiti ovomu Bogu da postane Bog u nama? Želimo li mu dozvoliti da se pokaže, ne kako mi zahtijevamo da bude, nego kakav jest? Prihvaćamo li da se objavi mnogo bolje nego što smo mi u stanju opisati ga, nježniji nego što uspijevamo zamisliti ga? Prihvaćamo li da nam daruje radost, mir, kvalitetu, širinu i dubinu življenja u koje se ne osuđujemo ni sumnjati?

Moramo otkriti da Bog ne podnosi grob u koji smo ga ograničili, zatvor u koji smo ga zatvorili. Istražiti onaj grob, ne kako bismo ga našli ondje, nego kako bismo otkrili da se on ondje ne nalazi. Vjera kršćanina u Kristovo Uskrsnuće ne temelji se na činjenici praznog groba. Prazan grob jednako vrijedi kao i zapečaćen grob. Mogla je biti krađa, prijevara, trik. Kršćanin je pozvan vjerovati u pobjedu Uskrsnuloga nad smrću i u njegovu prisutnost u univerzumu ljudi. Tada počinje novi život koji ide od otkrića do otkrića (G. Becquet). Beskorisno je dugo se zadržavati u kraju praznog groba, kao znatiželjni besposličari. Tamo se nalazi samo odsutnost, dok je Isus „drugdje“. I nastavlja pokazivati se na nepredviđeni način. Uskrsli je uvijek „drugdje“, naprijed, nezamisliv, i nikada ne može biti potpuno shvaćen.

Moramo ga naviještati: „Idite i navijestite…“ (Mt 28,19). Slaviti Uskrs znači pripovijedati, nositi veselu vijest. Ovu vijest moramo imati utisnutu na licu, kao što su je imali prvi kršćani, donoseći znakove njegove prisutnosti. Jedan od simbola Uskrsa su i obojena jaja,  koja su simbol života, izvor snage i postanka, ali i sredstvo zaštite od zlih bića, zlih duhova i svake druge nesreće i nedaće. Ne izaziva li i ovaj današnji uskrsni Ivanov „vjerujem“ i naš uskrsni vjerujem, ne zato što sam vidio, nego što me svega prožima vjera Crkve svjedokinje, a zato se traži vjera koja je dar Duha Svetoga. Reći „Sretan Uskrs“ znači reći: Uskrs je tvoj, za tebe je, moraš ga živjeti zajedno s Kristom, imati udjela s Njim.