Samo ljubav i žrtva ljudski život ispunjaju smislom i čine čovjeka sretnim. A žrtva je uvijek polagano umiranje koje vodi prema novom životu, punini života – prema onoj Kristovoj koju ćemo danas čuti: „Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12,23-24).
Današnja nedjelja još se naziva Gluha i Prva nedjelja muke. Središnja poruka današnjih čitanja jest Gospodnja muka. U evanđelju po Ivanu o njoj govori sam Isus prikazujući je kao otajstvo svoje proslave i poslušnosti volji Očevoj. Ova tema često nas čini gluhima. Nerado je slušamo, a i postajemo svjesni svoje nesposobnosti podnošenja patnje i tješenja drugih koji pate. Pa ipak patnja ostaje trajna pratilica našega života uza sva ljudska dostignuća. Ona je vječno pitanje što ga čovjek upućuje Bogu i bližnjemu. Sam ne može dati odgovor. Odgovor daje Bog u Isusu Kristu, patniku, čija muka spašava svijet. On je ključ života i smrti, ključ o smislu patnje i ljubavi, ključ pobjede kroz smrt pšeničnog zrna i uzdignuće do Neba po drvetu patnje – križu, koji postaje stijeg pobjede. „Želim ostati privržen Bogu sve dok moj život, moja patnja i smrt ne donesu vječni plod“ (Romano Guardini).
Što se više bližimo danima muke Isusove, liturgija to više oživljava onu patnju koja se očituje u dubini srca Isusova. Upozorava na napuštenost i samoću u kojoj se nalazi. Mnoštvo koje je Isusa pratilo u hram nije više s njim, pretvorilo se u neprijatelje. Samo neki „Grci“ žele ga posjetiti. Isus govori o sebi i o svojoj muci: ta njegov je čas, čas slave, ali kroz smrt (Iv 12,23). Slika zrna pšenice koje u skrivenosti zemlje i u tjeskobi smrti sazrijeva i rađa novim životom, čini živom muku i žalost Isusa i postaje proroštvo onoga što će se dogoditi za nekoliko dana. Iz smrti, kao što to zorno pokazuje posijano pšenično zrno, razvija se bogat i neuništiv život, ne samo za Isusa nego i za sve koji ga budu nasljedovali. Isus se ne povlači natrag. Kroz ovu noć smrti postat će glava i svećenik obnovljenog čovještva. Budući da je uzdignut sa zemlje i proslavljen, po Njemu će svaki čovjek imati pristup Bogu. „Grci“ su našli prijatelje koji su ih odveli Isusu. Postoje li prijatelji za ljude današnjice koji žele susresti raspetog i uskrslog Isusa? Jesmo li mi ti koji ljude vodimo Isusu?
Isusa u susretu sa smrću ne vidimo kao heroja nego kao čovjeka koji se plaši smrti: „Sad mi je duša duboko potresena“ (Iv 12,27). Samo tko posjeduje život u punini, kao što ga on posjeduje, u stanju je upozoriti na svu negativnost sadržanu u smrti. Pisac poslanice Hebrejima govori o Kristu koji moli, plače i viče prema „onomu koji ga može osloboditi smrti“ (Heb 5,7). Čas proslave je uzdignuće na križ. Isus ne prihvaća razapinjanje nekom snagom, nego slabošću, ljubavlju. Isus zna da smrt, zlo, nasilje, sve ono negativno na svijetu, nestaju i biva svladano snagom ljubavi. Čas tmina postat će čas najveće objave. Krist „uzdignut“, napušten, izdan, zanijekan, dopustit će baš u taj čas generalnu audijenciju /primanje/, pokazat će snagu općeg i nezadrživog privlačenja: „Kada budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Iv 12,32). U toj živopisnoj slici Isus razotkriva plodove svoga stradanja: proslavljenje i priopćenje života svima koji vjeruju (Iv 17,2). Njegova smrt nije propast niti potonuće u ništavilu, nego izrastanje u puninu istinskoga života. Iz te će se smrti roditi novi Božji narod, koji će obuhvatiti sve narode.
„Krist, premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati…“ (Heb 5,8). Isus je Božji Sin, ali Otac ga ne štedi jer ga je dao za spasenje svijeta. Dragovoljno prihvaća Očev naum. Tako Muka očituje uzvišenost ljubavi Oca i Sina prema ljudima. Onaj koji je prinio žrtvu poslušnosti u smrti na križu sve koji žele biti spašeni poziva na poslušnost volji Očevoj. Ali slušati Boga ne znači jednostavno podložiti se njegovoj volji, nego znači biti poslušan, poučljiv u ljubavi. Ljubav je način poslušnosti karakterističan za onoga koji je napustio vidik starog zakona, urezana u kamen ili napisana u knjizi, kako bi se ušlo u „unutrašnju“ perspektivu Novoga saveza koji proriče Jeremija (prvo čitanje), gdje je zakon utisnut u srce. Ne više propisi, izvanjski i formalni, nego unutarnji pokret koji dolazi odozgor. Bog hoće osobe koje u dubini srca slušaju njegov glas i sposobne su ljubiti ono što On od njih traži. Po Novom savezu u Kristu se čovjek obnavlja u svojoj nutrini. Postanimo danas svjesniji unutarnjeg zakona, koji je ljubavlju i krvlju Kristovom upisan u naša srca i zahvalimo Gospodinu za njegovu muku i smrt iz ljubavi prema nama!
Iv 12,20-33
Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, umre, donosi obilat rod.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!«
Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.«
To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.
Riječ Gospodnja.