Korizma je liturgijsko vrijeme koje poziva na obraćenje i kajanje radi učinjenih grijeha. Korizmeno vrijeme, štoviše, nosi u sebi radosnu nadu oslobođenja, poruku Božjega opraštanja kao izvor mira i novog početka, kreativnu napetost prema drukčijoj budućnosti… Prepustimo se Božjem milosrđu kajući se za svoje grijehe.

Vjernik je stvorenje u Božjem posjedu koje zna u životu pisati uvijek nove povijesti ljubavi koje se ne ponavljaju. Mi smo stvorenja koja posjeduje i prethodi Božja ljubav. Trebamo dozvoliti da nas posjeduje Bog i biti raspoloživi za njegovu novost (1): „Evo, činim stvar novu“; to znači zbilja razumjeti Krista, njegovu i našu povijest (2): „Kako bih Krista dohvatio, jer i mene je dohvatio Krist Isus“; to znači prihvatiti u očekivanju svetkovinu novoga života jer mi je oprošteno (3): „Idi i od sada ne griješi više“. U pozitivnom smislu izrečeno, ne suditi i ne osuđivati znači znati otkriti ono što je dobro u svakoj osobi te promicati to dobro (usp. MV 14). To je bit milosrđa: promicati svaki oblik dobra i izvlačiti drugoga iz zla u kojemu se nalazi; opraštati, jer smo mi prvi primili Božje oproštenje i milosrđe; imati srce otvoreno za one koji su u bijedi i patnji, jer je i milosrdni Otac u Isusu Kristu ušao u svu dubinu naše ljudske bijede i nevolje. Već sama svijest o vlastitoj grešnosti i spoznaja vlastitih grijeha otupljuje oštricu mogućeg osuđivanja drugih. Uskrs je, prije svega ,Bog koji slavi za nas svoju novu i uznemirujuću ljubav. Slavi je ovdje i sada za nas koji smo prihvatili da budemo posjedovani od Njega, ali koji poznajemo svoje nevjernosti.

Iako ne niječe teškoću grijeha, Isus nastavlja grešniku – kako bi izbjegao potpuni brodolom – bacati uže: povjerenje. Prošlost ne računa. Ono što računa jest nadoknada nedužnosti „od sada i u buduće“. Konačno, tu su i neumoljivi „bacači kamenja“, bolesni od kreposne drskosti. Također i njima pokazuje novi put: onaj poniznosti, jedini koji vodi otkriću milosrđa. Biti „osvojeni“ ili „zgrabljeni“ od Krista, u svakom slučaju znači „izgubiti“ nešto. Moguće je približiti se novom samo praznih ruku, siromašni. Bogatstvo može biti također kamenje. Netko je „čist“ ne samo kada izbjegava gledati „ženu s požudom“ (Mt 5,27), nego kada uspijeva gledati bilo koje stvorenje s poštovanjem i ljubavlju. Prezir prlja, kao što prljaju i stijene. Ne zaboravimo da se Isus specijalizirao: tražiti i spasiti ono što je izgubljeno (Lk 19,10).

Ne dopustimo da nas prividnosti prevare. Nije samo žena bila dovedena na optuženičku klupu. U nakanama optuženika i krivaca su dvoje: preljubnica i Isus. Grijeh žene je očit, ali onaj Kristov čini se još opasnijim: previše je milosrdan. Isus je poučavao. Grubo su ga prekinuli kako bi ga obvezali da zauzme položaj u epizodi skandala. Ono što slijedi, Učiteljevo ponašanje, sačinjavat će od sada i ubuduće temeljno poglavlje njegova učenja. To je nešto što trebamo razumjeti i prevesti u konkretni zadatak. Tišina i riječ čine dva dijela lekcije. Krist svojim otajstvenim pisanjem skicira kodeks milosrđa, koji ne može biti zaključan niti u člancima zakona niti urezan na stijenu. Milosrđe se ne piše na tvrdoj tvari niti može biti fiksirano na papiru. Milosrđe se bilježi na delikatnoj površini tjelesnog srca, koju Isus simbolizira nježnim mesom zemlje. Život cvijeta u glini, jer je glina sposobna primiti oblik. Bog nije načinio čovjeka od stijene. Samo je zemlja plodna. Stijena je neplodna. Milosrđe je plodno, stvara, ponovno-stvara.

Prvi kamen je onaj koji izaziva sve velike nesreće: „Tko je od vas bez grijeha, neka baci prvi kamen“. Isus sve iznenađuje uvodeći revolucionarnu varijantu: prvi ne trebaju biti oni koji su vidjeli, koji znaju, nego oni koji su bez grijeha. „Pravednici“ moraju izići na otvoreno. Za to se traži hrabrost. Ne podići kamenje, nego pokazati svjedočanstvo savršenstva. Ne mahati članom prekršenog zakona, nego staviti na glavu aureolu svetosti. Ona prva stijena zasigurno ostaje neugodna.

Sudac je prisiljen suditi samoga sebe: „A oni kad to čuše, počeše izlaziti jedan po jedan, počevši od najstarijih“. Dopušteno je, štoviše obvezno, popravljanje: počev od mene… Malo zatim će Isus reći ženi: „Idi i od sada ne griješi više“. Oni su, naprotiv, otišli spontano. Njihov problem nije bio onaj „ne griješiti više“, nego početi, sada, priznati se grešnicima. Žena će biti oslobođena, olakšana od svog grijeha. Oni, naprotiv, prisiljeni su nositi teret vlastitog grijeha. Ipak, razmišljajući dobro, također su i oni primili nešto od Isusa. Učitelj je skinuo s njihova lica masku. Odvojio ih je od anonimnosti i od plašljivog suučesništva skupine, kako bi stavio svakoga pojedinačno nasuprot svojoj vlastitoj savjesti. Prisilio ih je da pogled usmjere na sebe, ne više u smjeru preljubnice. Naviknuti inače gledati manjkavosti drugoga i prijavljivati ih kao prezrene, sad su se odučili da opaze vlastita zlodjela i da se za njih brinu. Isus je obvezao suce da sude sami sebe. I tako je proces koji je trebao biti bučan postao pounutarnjenim. Odvijao se iza zatvorenih vrata, a oni su se našli razgolićeni, pravi. Nisu samo pale stijene iz njihovih ruku, nego su pale maske, dresovi, aureola, zakon, optuženički kažiprst. Uključeni su u zajedništvo grešnika, što je obvezno polazište prema zajedništvu svetih. Prvi korak prema svetosti ispunja se onda kada netko, svaki put kada se nekoga imenuje grešnikom, misli da njegovo vlastito ime stoji na početku liste.

Konačno, kao što kaže Augustin, ovdje se nalaze zajedno, sami, „bijeda i milosrđe“. Osjećaju se one riječi: „Ni ja te ne osuđujem“. Isusovo ponašanje nam otkriva da je potrebno za sve steći „novi pogled“, pogled sposoban naslutiti da svaki pojedinac, pod korom /ljuskom/ pogrešaka, nedostataka, zlih glasova ili samo slabosti, čuva netaknutu zonu, „djevičansku“, gdje njegovo autentičnije biće njeguje želju da se otvori nekome sposobnom koji će ga ljubiti. Ova vrata otvaraju ulaz u „svetište“ svake osobe, ne probijaju se guranjem ramenom, a najmanje kamenovanjem. Ovaj „tajni teritorij“, ova „zaštićena zona“, ne otvara se pred zakonom, razmišljanjem, oštrim prijekorom, prijetećim prstom. Otvara se samo ljubavi. Jedino ljubav, koja postaje put u onoj neistraženoj zoni s onu stranu pogleda – ne nepovjerenjem nego poštovanjem i prihvaćanjem – samo ona uspijeva promijeniti stvorenje iznutra.