“Bog od nas ne očekuje nešto, nego nas same“ (K. Spiecker). Kršćansko pouzdanje ima smo jedan jedini oslonac, a taj je Božja vjernost koju nam je On sam obilno potvrdio u Isusovu životu, smrti i uskrsnuću i kojom nas ne prestaje pratiti na svim našim životnim usponima i padovima.

Isus je sa svojim učenicima na jednoj gori u Galileji, poučava ih i daje im poslanje: “Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28,19-20). Učenici postaju učitelji. Poslani su u svijet biti sol zemlje i svjetlo svijeta s jasnim zadatkom: sve narode učiniti Isusovim učenicima.

Današnje evanđelje predstavlja poziv kršćanina u “javnu službu“, u služenje svima. To je služba, neophodno potrebna, kao što je potrebna sol, i svjetlo. Krist sudbinski povezuje svoje učenike sa svijetom. “Vi ste sol zemlji… Vi ste svjetlo svijetu…“. U današnjem evanđelju sol je znak nenadomjestive i krajnje odgovorne uloge Isusovih učenika u svijetu. Kršćani su, dakle, odgovorni za ovaj svijet. Slike su jednostavne, intuitivne za sve i objavljuju nešto zajedničko. Sol ne postoji radi same sebe, nego da začini. Svjetlo ne postoji radi samog sebe, nego da osvijetli sve što se nalazi u okolini. Grad na gori smješten je na uzvisini da bi bio vidljiv svima kako bi pokazivao put, kao što to čini svjetionik onima koji plove morima. Kršćani trebaju biti svjetionici onima koji plove morima života. Pozvani su da preobraze svijet koji je bez slanosti, tj. Božje mudrosti “bljutav“ i “bezuman“. Dakle, pozvani smo kao kršćani ovaj svijet preobraziti u svijet mudrosti, koji će se nadahnjivati vječnim vrednotama. Ali ako učenik nema evanđeoskog duha, on nije “sol“, gubi snagu svoje slanosti i tada nije ni za što nego da se “izbaci napolje“. Kršćanin koji ne živi Blaženstva ne isijava više svjetlo te jedino može biti bačen na put i pogažen.

“Svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka“ (Iv 1,9) jest sam Krist, Sin Božji, odsjaj Očev. On podjeljuje svoj sjaj onima koji žive prema njegovu Evanđelju. Svaki pravi kršćanin tako postaje nosilac Kristova svjetla sposoban činiti dobra djela.

  “Da bi ljudi vidjeli vaša dobra djela te slavili vašeg Oca nebeskog“. Ovo je cilj ižarivanja – zračenja. Krist nikada nije ižarivao svoje svjetlo i svoju mudrost iz svog vlastitog središta, nego uvijek iz onog Očeva. Stoga i kršćanin mora biti svjestan da je ono što može darovati, njemu Bog darovao za druge (usp. H.U. von  BALTHASAR, Luce della Parola, Piemme, 1990,41-42.). Djela proizlaze iz ljubavi i znak su ljubavi. Očito se ni sol niti svjetlo ne pokazuju riječima, izjavama, dobrim nakanama, nego djelima.

Ukusnost hrane ovisi o količini upotrijebljene soli. Ako nedostaje soli, hrana  je bez ukusa, a ako je previše soli, hrana može biti nejestiva. Sol ima svojstvo da čuva od pokvarljivosti. Ujedno jela čini ukusnima. Istinski kršćanin zrači oko sebe nepokvarljivost, pridonosi podizanju opće moralnosti. Ujedno pridonosi tome da ljudi ne izgube, štoviše pomaže da zadobiju nov okus za Boga i okus za čovječnost.

Isti govor vrijedi i za svjetlo. Svjetlo je po sebi darežljivo, ozračuje svu svoju okolinu. Ne može se i ne smije se skrivati. Evanđeosko svjetlo je uvijek diskretno, puno poštovanja, nije bučno. Ima smisao za mjeru koja mu pojačava jakost i uspješnost.

Pavao nam nudi jasan primjer ravnoteže između apostolskog žara i stida, urgentnosti komuniciranja i poštovanja prema osobama, unutarnju vatru i nježnost: “Ja dođoh među vas s bojažljivošću i drhtanjem“ (2). Ne slava, ne moć niti ljudska mudrost, nego slabost i poniznost križa i snaga uvjerljive ljubavi. Pavao ne želi silu niti zavođenje. On želi uvjeriti snagom Duha Svetoga, ne drugim sredstvima. Možemo reći da Pavao izgleda kao netko tko želi trajno učiti. Traži kako bi pronašao jednostavne riječi, kako bi pokrenuo nešto unutar srca, kako bi potaknuo na slobodu, probudio, osvijetlio savjesti. Otkriva i predstavlja istinu čovjeka u Raspetome. Zna da samo preko križa može ostati u dodiru s Duhom Svetim i utvrditi stvarni, duboki dodir s čovjekom dosežući ga u dubinskim čežnjama, u očekivanjima koja muče. Svojim što dosljednijim kršćanskim životom – napose čovjekoljubivim životom – svijetlimo drugima. Imajmo žara za Krista i imat ćemo žara za čovjeka.