Nalazimo se pred Božjom milošću i pred ljudskom bijedom. Ali s Božjom milošću morali bismo ući u vječnost Boga dozvoljavajući, prije svega, da naši grijesi budu oprošteni, da naša nečista usta postanu čista, da se naše srce raširi u prihvaćanju plana Božjega, stavljajući naš život u istinu koja nam je naviještena.

Izaija se prepoznaje kao „čovjek nečistih usana“. Pavao drži za sebe da je nedonošče i „najmanji od apostola“ i ne skriva vlastitu prošlost progonitelja kršćana. Petar priznaje da je „grešnik“ i moli Isusa da mu se ne približava. Evo kako se milost Božja pokazuje u bijedama ljudi. Njegova Riječ je naviještena iz usta ne baš čistih i uvijek istinitih. Slava Božja je povjerena ne samo serafinima, nego također i nekim nevještim osobama lišenih krila i uspravne kralježnice. Često se ostaje zbunjen kad se, kao kod Izaije, zamijeti određen otpor podlaganju nužnom, bolnom čišćenju i, konačno, priznavanju vlastitih grijeha i nedostojnosti. Grijeh uvijek pripada drugima. Ako i imamo nedostataka (tko je od njih imun?), problem je u onima koji ih vide…

Vjerodostojnost našeg navještaja leži u skidanju određene maske naše nepogrešivosti. Vježba u poniznom spuštanju glave i dopuštanju vlastitih pogrešaka dopustit će nam da hodamo uzdignute glave. Nije ispravno uvijek isticati zasluge i ne isticati nikada krivice. Tri puta Sveti, možda, voli čuti izgovoreno ne samo svoju svetost, nego također i našu nedostojnost. Biti sluge Kristova milosrđa i opraštanja znači javno priznati da ih i mi trebamo. Sablazan nije naša krhkost, naša slabost. Sablazan je lukavi pokušaj zaodjevanja bijednog izgleda određenog našeg ponašanja sjajem „slave“. Sablazan nije naša malenost, nego umišljenost pobrkati je ili učiniti je podudarnom s božanskom veličinom. Ne proklamira se Božja svetost skrivajući naše grijehe, nego pristajući da nas oslobodi zahvaljujući odlučnom dodiru vatre upijene od oltara.

Kao što smo vidjeli, poziv može biti zamijećen na bilo kojem mjestu, ambijentu, trenutku. Evo nekoliko karakterističnih crta:

Nesumnjivi protagonist ostaje Bog. Bog je taj koji bira, poziva, preobražava, „po milosti Božjoj sam ono što jesam“, priznaje Pavao. Bog je onaj koji šalje, daje zadatak, povjerava poslanje (poziv nije „stajati“, nego „ići“). Bog osigurava učinkovitost poslanja („ne ja, nego milost Božja je sa mnom“, precizira Pavao).

Čovjekov stav se pokazuje u poučljivosti-raspoloživosti: pristati uz Božju inicijativu, slušati Njegov glas, prihvatiti ono poslanje („Evo me, pošalji mene“, kaže Izaija); biti na raspolaganju („… trudio sam se više nego oni svi“, ističe Pavao. Petar, „na Isusovu riječ“ ne odlučuje čekati čudo, nego baca mreže, a to nije dužnost niti ceremonija, nego posao). Pavao sažima sve u dva karakteristična glagola: primiti-prenijeti.

Apostol je, prije svega, onaj koji je sposoban primiti. Daje u mjeri u kojoj prihvaća „pustiti se dati“. Govor o „sposobnostima“ je uvijek u aktivnom smislu, nikada u pasivnom. Sadržaj primanja je nešto objektivno, stvarno. To su konkretne činjenice: Kristova smrt, ukop, uskrsnuće, ukazanje uskrslog Gospodina. Ove činjenice, prije nego što budu „prenesene“, postaju osobno iskustvo, susret, obraćenje, nezadrživi žar poslanog. Tako prenosivost u privrženosti objektivnog elementa ne može ne voditi brigu o subjektivnoj činjenici. U poruci se mora primiti također dojam (utisak), svojstveni ton, posebno i nezamjenjivo iskustvo onoga koji ga komunicira. Vjeran sam u mjeri u kojoj u mom svjedočanstvu postoji potpuno Drugi i postojim potpuno ja sam. Poslanje je pitanje života. Ako bi se radilo o idejama, dosta bi bilo obrazloženje, racionalna argumentacija. Budući da je posrednik Osoba, postoji posredništvo činjenica, tada apostolski život poprima bitnu službu. Odlučni dokaz ne može ga povjeriti rasuđivanjima, onomu što ja kažem, nego onomu što jesam. Čovjek Božji je onaj koji je bio „dirnut“ vatrom. Nije onaj u kojem je Bog puki govor ili, još gore: brbljanje, nego onaj u kojem je Bog primljen kao živa prisutnost.

Apostol „prenosi“ pobožnost, oprost, milosrđe Božje, upravo jer on, grešnik, „prima“ ove darove. Apostol tako postaje očiti „znak“ Božje moći koja razara zlo, briše bijede, mijenja slabost u snagu, od nedonoščeta pravi onoga koji zbilja počinje živjeti. Ali ne treba se bojati približiti se užarenom ugljenu… Da, Bog nas šalje da govorimo. Za početak prisiljava nas da stavimo ruku na usta. Nije to stav straha. Naprotiv, čin je hrabrosti, zraka svjetla u otajstvo.