Božja Riječ je temelj na kojemu se gradi naša vjera. Kršćanstvo je objavljena vjera, što znači, da nije čovjek oslovio Boga, već je Bog oslovio čovjeka. Objava nam govori da se nije čovjek na temelju svojih umnih sposobnosti dovinuo do spoznaje Boga, već se Bog predstavio kao dobrostivi Otac koji ljubi čovjeka. Objava ističe da čovjek nije sam po sebi dospio do spoznaje vlastite vrijednosti, već mu je Bog otkrio da je svaki pojedini čovjek njegovo ljubljeno dijete. Čovjekoljublje je okvir u kojemu svoju vjeru provodimo u djelo. Osobna molitva je vrelo snage koja tu vjeru oživljava. Molitva je okretanje Bogu, slavljenje Boga, zahvaljivanje Bogu, od koga i sada molimo oprost svojih grijeha.

Isus svoje djelovanje započinje izborom mjesta u kojem će se nastaniti. To nije Nazaret u kojem je odrastao. Evanđelja izvješćuju da je u Nazaretu u početku svoga javnoga djelovanja doživio nerazumijevanje i odbijanje, stoga je izabrao Kafarnaum. Tu Petar i Andrija imaju svoju kuću. Isus je izabrao njihovu kuću za svoju kuću. Neće biti njezin vlasnik, ali će navraćati u nju kao u svoje mjesto boravka. To je uputa na otvorenu mogućnost svakomu vjerniku. Moguće je da se Isus, koji nema svo­je kuće, naseli u mojoj kući.

Marko opisuje što se događa u kući kada Isus odluči stanovati u njoj. Samim ulaskom Isus vidi bolest koja je u kući. Petrova je punica u ognjici. Isus je prihvati za ruku, ona ozdravlja, ustaje i poslužuje. Nakon ozdravljenja slijedi služenje. To je još jedna uputa vjernicima. Tko pozove Isusa u svoje prostore, najprije opaža bolesti, potom ozdravlja, a onda se otvara prostor za neusiljeno i radosno služenje. Isusu najbolje služe oni koje je on izveo iz bolesti i oslobodio prikovanosti za krevet. Služenje je odgovor na Isusovu pozornost, blizinu i ozdravljenje.

Ozdravljenje jednoga privlači sve druge koji bi htjeli biti zdravi, koji vapiju za tim da ih netko oslobodi bolesti. Među njima su i ljudi bez slobode: zarobljeni, sputani, pod vlašću nepoznatih, tuđih, nevidljivih sila. Oni svi sada traže Isusa. On postaje središtem interesa cijeloga mjesta. Najprije je započeo u sinagogi istjerivanjem nijemoga zloduha, a odmah potom se njegovo djelovanje nastavlja izvan sinagoge, u Petrovoj kući. Nije čudo da će se Petrova kuća u prvoj Crkvi pretvoriti u crkvu, u prostor okupljanja zajednice oko Isusa.

Isus ozdravlja bolesne i oslobađa opsjednute. Marko bilježi da im nije dopustio govoriti jer su ga znali. Postoji govor o Isusu koji nije dobrodošao. Postoji znanje o Isusu koje nije dobrodošlo: ni Isusu ni drugima. Postoji, vjerojatno, najveća klopka da se govor o Isusu pretvori u znanje koje bi htjelo imati moć nad njim. To što im Isus ne dopušta da govore o njemu i to što ga oni moraju slušati pokazuje tko ima stvarnu moć. Stvarna moć je u ruci onoga koji može govoriti i šutjeti. Oni koji ne mogu šutjeti i moraju govoriti nemaju stvarnu moć. Oni hine moć svojim govorom.

Nakon duge večeri i kratka sna Isus rano ujutro izlazi iz kuće i odlazi u osamu i tu moli. Tek sada, nakon sinagoge, Petrove kuće i susreta s cijelim mjestom, otkrivamo istinsko središte Isusova života: Njegov odnos s Ocem u molitvi. Petar ga traži zajedno s drugovima i kada su ga našli, govore mu kako ga svi traže. U tome ima ne samo opisa činjeničnoga stanja, nego nadasve udivljenosti i volje da se Isusu prenese što je sve pokrenuo u ljudima. No, Isus se ne ponosi glasovima o njemu. Ne zanosi se slavom koja se počela stvarati oko njegova imena. Odlazi, ide dalje u druga mjesta. Ne ostaje sakupljati glasove o sebi i uživati u pohvalama ljudi. Njegova je misija drukčija. On je prepoznaje u molitvi iz odnosa s Ocem. Njegovo poslanje je propovijedati blizinu kraljevstva Božjega. To će od sada činiti i svi koji su se s njim susreli, ozdravili, koji su bili oslobođeni i koji su svjedoci onoga što je Isus činio.

Marko kratko bilježi da je Isus prošao Galilejom i propovijedao u sinagogama (Mk 1,39). Sinagoga je mjesto susretanja židovskih vjernika i poganskih simpatizera židovstva. To je naravno mjesto na kojemu Isus počinje propovijedanje. On nastavlja davno započeti odnos Boga i izabranog naroda. Obilazi mjesta u Galileji i sinagoge. Propovijeda, ozdravlja i oslobađa. Od početka se pokazuje koja je Isusova misija: propovijedati kraljevstvo Božje, ozdravljati bolesnike i oslobađati zarobljene. Ta se misija nije promijenila nakon njegova odlaska s ovoga svijeta, nego je povjerena njegovoj Crkvi koja ima zadaću propovijedati, ozdravljati i oslobađati. Današnja mjesta ljudskog traženja Boga drukčija su nego u Isusovo vrijeme. Nekada su to stvarna i realna mjesta ljudske potrebe za zajedništvom i molitvom, mjesta bolesti i patnje, a sve češće virtualna mjesta na društvenim mrežama. Onamo je također potrebno doći s istom Isusovom vijesti: Božje kraljevstvo je blizu, moguće je ozdravljenje u Isusovoj blizini, a oslobođenje od sila koje zarobljuju ljude plod je susreta s Isusom.

I u našem vremenu Gospodin je prisutan u svom narodu, ne više u obliku oblaka ili ognja kao u drevnim danima, već na mnogostruke načine (usp. Izl 40,38). Konstitucija o svetoj liturgiji podsjeća nas kako je, radi dovršenja velikog spasiteljskog djela, „Krist uvijek prisutan u svojoj Crkvi, napose u bogoslužnim činima“ (SC 7). Prisutan je u euharistiji-misi, kako u osobi svoga službenika tako i u euharistijskim elementima kruha i vina. Prisutan je u svim sakramentima. Prisutan je kada se njegova riječ glasno naviješta. Prisutan je u okupljenim vjernicima, narodu Božjem, kada mole i pjevaju (Mt 18,20). Također je, na poseban način, prisutan pod skromnim prilikama kruha, gdje mu se vjernici klanjaju i štuju Ga u tabernakulu  – u crkvama i kapelama diljem svijeta, kao samo Tijelo i Krv Gospodina Isusa Krista, u skladu s njegovim obećanjem da će „biti s nama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,20).

Veoma je prikladno što je Krist želio ostati prisutan u svojoj Crkvi na ovaj jedinstveni način. Budući da je u svom vidljivom liku trebao ostaviti svoje, htio nam je dati svoju sakramentalnu prisutnost; budući da se imao prinijeti na križu za naše spasenje, htio nam je ostaviti spomen te ljubavi kojom nas je ljubio „do kraja“ (Iv 13,1), sve do dara života. Zaista, u svojoj euharistijskoj prisutnosti on ostaje otajstveno prisutan među nama kao onaj koji nas je ljubio i predao sama sebe za nas (usp. Gal 2,20); i ostaje tu pod znakovima koji izražavaju i priopćuju tu njegovu ljubav: „Crkva i svijet imaju veliku potrebu euharistijskog štovanja. Isus nas čeka u tom sakramentu ljubavi. Ne štedimo svoje vrijeme da idemo te ga susretnemo u činu klanjanja, u kontemplaciji punoj vjere i spremnoj da nadoknadi za velike grijehe i zločine svijeta. Neka naše klanjanje nikad ne prestane“ (IVAN PAVAO II., Pismo Dominicae cenae, 3).