U uskrsnom vremenu posvijestimo si da između Krista i njegova vjernika – bilo pojedinca ili zajednice vjernika – postoji najintimnija, nutarnja, životna povezanost. Isus u nama i mi u Isusu – to je život milosti.

Svaka nedjelja uskrsnog vremena naglašava različiti način prisutnosti Uskrslog, Živoga među nama. Tako u današnjem evanđelju znakovima vinove loze, trsa i mladica na njemu Isus izražava nov odnos između Boga i ljudi što se po njemu uspostavlja. Iz tih se znakova vidi životna povezanost s Bogom u Kristu kao preduvjet postojanja i djelovanja njegovih učenika. Sve Isusove riječi i primjeri, svi znakovi i djela su imali isti zadatak: jasno i uvjerljivo svjedočiti o stvarnosti koja je nevidljiva, o Bogu, njegovoj nazočnosti i djelovanju na ovom svijetu. Vez koji čovjeka spaja s tom zbiljom Boga u svijetu nazivamo vjerom. Isus se u ljudskoj sredini pojavio kao začetnik, utemeljitelj i dovršitelj vjere – životnog zajedništva čovjeka i Boga. Svaki vjernik u svoje vjerovanje unosi svega sebe, cijelo svoje biće, svu životnu snagu svoga uma i srca i sve svoje neposredne doživljaje. Budući da smo mi vrlo složena bića, nismo čisti duhovi i ne možemo se jednom jedinom odlukom odlučiti za Boga jednom zauvijek, u nama, uz naklonost prema Bogu, drijema i otpor, sklonost bijegu i bježanju, zatajivanju i otvorenoj nevjeri. Da ne bismo postali Bogu nevjerni postoji samo jedan način: biti čvrsto, životno nerazdvojno, s Kristom povezani, kao mlade grane loze sa svojim trsom. 

Alegorija loze – trsa koji mora donijeti plod čini se istorodnom s našim mentalitetom označenim mitom uspješnosti i produktivnosti. Ne radi se općenito o produktivnosti. Glavni problem nije povećati količinu, umnožiti koristi biranim sredstvima. Nalazimo se na području života, a ne bilo kakvih roba, te rezultati ne mogu odrediti kakvoću i cifre ne objašnjavaju ništa. Ovaj posebni vinograd ne osigurava zarade i korist onima koji su dio njega, plodovi su prvenstveno za druge. Ovo je vinograd za „javnu korist“. Svaki „prolaznik“ ima pravo zahtijevati plodove. Gospodin je sam koji strogo utvrđuje uvjete plodnosti. Dva su bitna: ostati u Njemu i prihvatiti obrezivanje. Radi se o dubinskom, intimnom zajedništvu, o  uzajamnoj životnoj izmjeni.

Ako Crkva traži da se zamijeni ova bitna povezanost „ostati u Njemu“ s mnoštvom pokušaja ucjepljenja u mehanizme vlasti, politike, zakona, ekonomije, saveza s „velikima“ pojedine zemlje, kulture, spektakla, osuđuje se na neplodnost. „Hodočasnici“ neće moći utažiti svoju glad diveći se ljepoti lišća… „Bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15,5). Ne daje se ništa onomu koji se odvaja od Svega… „Tražite od Gospodina ono što želite i dat će vam se“ (Iv 15,7). Ali nije dozvoljeno ići i kucati na druga vrata.

Precizno: onaj tko već donosi plod podložen je obrezivanju kako bi mogao „dati“ više i bolje: „Svaka mladica koja donosi plod, obrezuje se kako bi donijela više roda“ (Iv 15,2).  Dakle, podložen sam djelovanju izvana. Kušnje, progone, zapreke, križeve ne biram ja, niti stižu kada ja predviđam i odakle ih očekujem.

O kojim plodovima se radi? Ivanov način govora ne odobrava previše interpretiranja. Postoji strogo podudaranje između „ploda“ i „ljubavi“. Gospodnji vinograd bitno proizvodi ljubav, zbog toga je željen, posađen, njegovan. „Ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelima i u istini“ (1 Iv 3,18). Činjenice, ne riječi, čine čitljivim oblik kršćanske ljubavi. Ljubav se kuša, objašnjava konkretnim djelima, jezikom svima razumljivim. Ali Ivan još više naglašava u svojoj poslanici teološku dimenziju ljubavi, a to je istina. Istina je Krist sam ukoliko je objavitelj lica i plana Očeva. Stoga se ljubav u Crkvi ne može ne odnositi na onu poruku i onaj uzorak, osim u istini. Da bi pokazao ljubav Očevu, Krist je došao na ovaj svijet kako bi susreo ljude, uzeo na se njihovo breme, ostavio na zemlji vidljive znakove Božjeg milosrđa. Nikakva zajednica koja želi biti kršćanska, koja želi boraviti u „istini“, ne može isključivo prakticirati ljubav samo unutar same sebe. Kao što je Krist ljubio Oca i u njemu ljubio sve ljude, tako se i ljubav kršćanina prema Bogu mora očitovati u iskrenoj ljubavi prema braći. Onoga tko svoga bližnjega ljubi djelom i istinom – bio on prijatelj ili neprijatelj – Bog, koji je „veći od našega srca i znade sve“ (1 Iv 3,20), u konačnici će obdariti životom milosti i u svom velikom milosrđu oprostit će mu grijehe.

„Bog je veći od našega srca“. Kada je netko izvan istine ili stege, a po mojem ukusu i meni simpatičan, moram voditi računa da nije van Božjeg srca. Sigurno, imam obvezu ne odobravati zlo, boriti se protiv njega, udaljiti se od dvoznačnosti. Ali ne mogu braniti da ljubav Božja uđe na područje neprijatelja. Nije mi dopušteno Bogu i njegovu milosrđu stavljati granicu jer: „Bog je veći od moga srca“.

Pavao je progonjen jer je nositelj plana Božjega koji je širi od ljudskog srca, također i od srca vjernika. On ide na sve ili ništa i nitko ga ne može zaustaviti jer je gonjen i nošen Božjom ljubavlju.

Your content goes here. Edit or remove this text inline or in the module Content settings. You can also style every aspect of this content in the module Design settings and even apply custom CSS to this text in the module Advanced settings.