Svim je čitanjima zajedničko da se ti svetopisamski odlomci čitaju pred okupljenom „uskrsnom“ zajednicom, koja se sjeća Isusove oporuke (3), koja u međuvremenu „misionari“ (prvo čitanje), koja se nada „novom nebu i novoj zemlji“ (drugo čitanje). Isus veže za međusobnu ljubav među svojim učenicima opstojnost njegove zajednice – Crkve. Isus pokazuje da je ljubav presudna, što ističe i današnji Majčin dan.

Karakteristike današnje liturgije su: apostolski rad, viđenje slave, intimnost s Isusom Kristom. Ističemo Isusovu uzoritost: konkretni Isusov događaj, prije svega Kristovu gestu davanja života, koja nudi učenicima živu sliku Očeve ljubavi, nenadmašiv uzor koji trebamo nasljedovati, neiscrpni izvor od kojega možemo crpsti. Ističemo također uzoritost učenika: sve ljude treba voljeti i svi su pozvani ući u zajedništvo s onima koji vjeruju u Očevu i Isusovu ljubav. Ali je nužno navijestiti i aktualizirati ovu univerzalnu ljubav učenika koji se međusobno ljube, dajući primjer i proroštvo ljubavi. Nije jednostavna vjernost religioznim tradicijama ta koja slavi Boga, nego radije sebedarje kako bismo svjedočili vlastito krštenje, vlastito utjelovljenje u Krista. Krist ne ostavlja slučajno kao svečanu oporuku svojim učenicima zapovijed ljubavi.

Znakovito je da je odlomak Otkrivenja smješten među dvije stranice koje utvrđuju motiv protivnosti, gotovo zbijeni plamen između dva kamena. S jedne strane imamo spomen „mnogih patnja“ kojima smo podloženi. S druge strane nalazimo izdajnika koji se okreće noći. Novo nebo i nova zemlja čine se nedostižnima, smještenim u drugu dimenziju. Pavao i Barnaba prolaze gradovima kako bi oživjeli i ohrabrili kršćane. Očiti znak kako je vjera stavljena na kušnju onda kao i danas. Dok ne dođu kušnje, može li se vjerovati da vjerujemo! „Na muci se poznaju junaci!“ Apostoli potiču da „vjernici ostanu postojani u vjeri“. Ako je vjera povezanost s Nekim, onda „ostati postojani“ znači ne propustiti prigodu u trenutku u kojem bjesni oluja. Pavao i Barnaba hrabre, brišu suze, ali ne mogu jamčiti da neće izbiti druge. Naprotiv, oni tvrde da „je potrebno proći kroz mnoge patnje“. Obvezni prolaz prema „novom nebu i novoj zemlji“ jest onaj, a ne drugi. Pristanište pretpostavlja neugodni prijeđeni put u znaku ustrajnosti, vjernosti. Isus je izričito obećao: „Vi ste oni koji ste u mojim kušnjama uvijek ostali sa mnom, zato ja vama dajem kraljevsku čast kao što ju je Otac moj meni dao, da jedete i pijete za mojim stolom u mome kraljevstvu…“ (Lk 22,28-30). Samom Petru je navijestio: „Šimune, Šimune, pazi, sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu, ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše“ (Lk 22,31), a ne kaže: „ja sam spriječio da prođete ono rizično rešeto, da izbjegnete ono djelovanje nesigurnog svršetka“.

Vjera koja ne prođe kušnje nije vjera oslobođena borbe zbog motiva krhke konstitucije subjekta, nego vjera osnažena kušnjama. Konačno, „novo nebo“ neće nam kišiti po leđima iznenada, niti će „nova zemlja“ izbiti neočekivano pod nogama. Približavaju nam se malo po malo, korak po korak, postajući tegoban put, između zidova tmine kao da će nas ugušiti, i oslobađajući zemljište od oštrog kamenja. Evanđelje ističe da slava ne prolazi preko uspjeha, trijumfa, vlasti, iskorjenjenja neprijatelja. Onaj koji je „proslavljen“ izgleda, očima svijeta, kao onaj koji je poražen, promašen, napušten od svih. Isus predstavlja slavu ovijenu slabošću, izloženu ruganju naroda. Još paradoksalnije, u istom trenutku u kojem se objavljuje ta karta gubitničkom, on je stavlja u ruke učenika: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge“. Ova karta postaje također raspoznajni znak učenika: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“. Uzajamna ljubav učenika je jasno i opipljivo svjedočanstvo pripadnosti Kristu, to je zapaljena vatra u ledenoj tami svijeta na kojoj se mogu svi ljudi zagrijati. Ljubav je službena uniforma za kršćanina. Ljubav je temeljna poruka koju kršćanin mora prenijeti u svoj dan. Istina kršćanina očituje se u ljubavi. Pravo kršćanina se pokazuje kada ljubi, pobjeđuje se ljubeći, poučava se ljubeći, osoba se stavlja na noge ljubeći je. Grupa mladih napravila je ovaj slogan: „Svaki čovjek je tvoj brat, ali on to ne zna, moraš ga informirati, moraš mu to reći, moraš učiniti da te razumije, moraš mu to pokazati djelom“.

Pripadnost Kristu nije tajna, mora se pokazati. Svi imaju pravo to znati, ali „znak“ je samo jedan: ljubav. Dakle, ljubav je ta koja otkriva našu vjeru. Zajednica vjere postaje nužno zajednica ljubavi. Vjera se ne širi na drugi način osim po ljubavi. Branim svoju vjeru kada ne padam na području ljubavi. „Prokušana“ vjera je vjera koja hrani jasne kušnje na području ljubavi. Vjernik nije još doplovio do „novih nebesa“ i „nove zemlje“, nego već živi, preko ljubavi, statut one konačne stvarnosti, onog obećanog grada.

Danas je i Majčin dan. Majka je roditeljica ljudskog života i njezina je povezanost s djecom najdublja, najjača, najnježnija i najživotnija, zato zauzima posebno i uzvišeno mjesto u životu čovjeka, od djetinjstva do zrelosti. Čovjek ima osjećaj da je majčina ruka nježna i kad postane hrapava i da je moćna i kad postane fizički posve nemoćna. Majčinstvo je i najveća obveza i odgovornost, ali i sreća i blaženstvo, stoga zahvalimo Bogu za dar majke i molimo ga da naše majke spoznaju svoju zadaću i na nju svjesno odgovore ( usp. V., BLEKIĆ, Majčin dan u: Živo vrelo 5/2001,17.).