Marko Semren, SUSRET U RIJEČI, Propovijedi i meditacije za liturgijsku godinu A, Svjetlo riječi – Sarajevo, 2020.

Čitanja: Dj 6,1-7; 1 Pt 2,4-9;  Iv 14,1-12

Uvod. Uskrsli Isus Krist poziva nas da mu damo prostora u svom srcu i u svom životu kako bismo, međusobno povezani uskrsnom radošću, mogli slaviti ovu gozbu ljubavi. Pozvani smo odstraniti sve ono što smeta da Krist bude u nama, s nama i među nama. U iskrenosti stanimo pred Uskrslog i zamolimo ga da nam oprosti naše grijehe i podari nam svoj mir.

Riječ Božja nas poziva da produbimo spoznaju o Isusu Kristu i iskustvu njegova življenja u nama. Danas smo svjedoci ponovnog interesa za Boga i pod vidom institucionalne religije i pod vidom osobnog individualnog pristupa Bogu. Želi se odnos prema Bogu bez posrednika, bez Isusa Krista, bez Crkve. No, Isus želi da uđemo u zajedništvo s Njim i tako se približimo zajedništvu s Bogom. Birajući Krista postajemo sudionici u njegovu svećeništvu: kao što se on potpuno predao za druge i preobrazio svoj život i svoju smrt u žrtvu, tako je svatko od nas pozvan činiti. To znači vjerovati u Isusa Krista, “nasloniti se na Njega – kamen ugaoni“, imati povjerenja u njegova obećanja. Crkva Isusova je zajedništvo svih ljudi koji su postali Isus Krist, kao njegova punina i njegovo ispunjenje. Svi smo pozvani biti u Kristu, to jest živjeti što intenzivnijim Kristovim životom da se obistini Pavlova vizija Crkve: “Svi ste vi Jedan u Kristu“ (Gal 3,28). Ovo znači biti Crkva, biti Isusova Crkva, biti konkretno Isus Krist-Crkva. Sigurno je: toliko smo više Crkva koliko smo više Isus Krist. Ovako življenje otajstva Crkve postaje u praksi zahtjev da dopustimo Kristu da prevlada u našem životu, ušutkujući u nama ono što Krist nije, tj. onaj “mi“ onaj “ja“ koji je uvijek zapreka u zajedništvu s Bogom i s braćom i sestrama te odbija posvećenje Bogu (usp. Ballestrero A., Gesù il Salvatore, Piemme, 1994,20-21). Naprotiv, mi smo isti materijal one građevine koje je Krist “kamen živi”. Mi smo graditelji, aktivni elementi, odgovorni u Crkvi. Subjekti svoga života i svoje povijesti.

“Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!” Na uskrsnuću Kristovu se temelji naša vjera, a patnja razapinjanja na križ bila je sredstvo koje je Bog želio radi obnove i spasenja čovjeka. “Neka se ne uznemiruje srce vaše!” Uznemirenost srca proizlazi iz životnih teškoća. To je normalna reakcija iako je neizbježiva, ali Gospodin nam kaže da uznemirenost srca možemo nadvladati pomoću vjere, ne oslanjajući se na se nego na Njega, na Njegovu snagu i moć, jer je On uvijek s nama čitava svog uskrsloga života. Stoga može kazati: “Idem pripraviti vam mjesto”. Ne smijemo misliti da Krist ide u nebo pripraviti nam mjesto, kao što se ide u hotel zauzeti sobu. Ovim izrazom Isus Krist želi reći: “Trpjet ću kako bih promijenio čovjeka, kako bih ga osposobio da bude blizu Boga”. Pobjedom nad smrću i svojim uskrsnućem on nam je pripravio mjesto u kući Oca svoga. Nakon ovoga svega, dolazi k nama uzima nas k sebi u svoje uskrsnuće: to čini već sada u sakramentima, a posebno u sv. misi, prije nego to i konačno učini u onom trenutku kada će nas pozvati sebi s onu stranu smrti. Uvjereni smo: put koji nas vodi Bogu jest sam Isus Krist.

Prihvaćanje vjere u Krista uči nas da ljubimo kako to želi Bog, koji nas osposobljava da činimo “veća djela”. Ali da bi se to ostvarilo, ne smijemo zanemariti Riječ: postoji samo jedan Put koji vodi od mraka ka svjetlu tj. u život: “Ja sam Put, Istina i Život”. Svaka riječ evanđelja vodi nas ovim putom, otkrivajući nam Isusov mentalitet trajno usmjeren prema Ocu čije nam je otajstvo objavio. Sin je utjelovljeno milosrđe, On je dinamizam Presvetog Trojstva koji nas vodi u život bez kraja, koji je On sam.

  “Tko je vidio mene vidio je Oca“! Na ovu objavu sv. Franjo piše pohvalu: “Ti si sve, bogatstvo naše dostatno“. Odavde proizlazi i njegova izreka Bog moj i sve moje – Deus meus et omnia. Krist očituje Boga Oca poniznog, obiteljskog, čak slabog, “ljudskog“. “Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!“. Vjera je ta koja nam dopušta činiti ista djela koja čini Krist, čak još i “veća“. Činjenica je da vrlo često pomišljamo da ćemo učiniti velebna djela u ime onoga Boga kojega imamo u svojoj glavi, a ne u ime objavljenog Boga, o komu nam je pripovijedao Sin, koji je jedino vjerno zrcalo Očeva lica. Na koji način Krist pokazuje Oca? Isusova osoba je “mjesto“ i sredstvo objave. Dakle, ne samo njegove riječi, nego i njegove geste, njegovi izbori, njegova djela, postaju znak koji upravlja našu pozornost na “Boga nevidljivoga“. Isusa u evanđeljima možemo vidjeti s malenima, susrećemo ga solidarna i sućutna s patnicima, samilosna prema grešnicima. Vidimo ga kako ponovno vraća povjerenje diskvalificiranima, pohađa isključene, pokazuje milosrđe prema svakoj vrsti ljudske bijede, pokazuje simpatiju prema rubnima. U Isusu doživljavamo toliko ljudskoga, pun je nježnosti, plače za mrtvim prijateljem… Iz svega ovoga mi upoznajemo Oca, možemo otkriti crte njegova lica i zaključujemo: Da, naš Bog je takav! “Vjerujte mi: Ja sam u Ocu i Otac u meni!“ /Iv14,11/ Život nas kršćana i čitave Crkve počiva na toj vjeri u Krista, pravoga Boga i pravoga Čovjeka, koji je Put što vodi k Ocu i koji je u svemu jednak Ocu.