Čitanja: Iz 52,13 – 53, 12; Heb 4,14-16; 5,7-9; Iv 18,1 – 19,42
Mukom i smrću raspetog Boga, današnji dan posvećen je jednom zauvijek. Nitko više nikad ne može izbrisati ovaj dan, ne može učiniti da ljudi zaborave Veliki petak, da zaborave Boga na križu. Povijest je upamtila one koji su Isusov križ ljubili do zanosa i one koji su ga mrzili do ludila. Nije pretjerano reći da je sva povijest čovječanstva u znaku križa i da je svaki ljudski život u određenom smislu križni put. Ivanovo izvješće o Isusovoj muci moglo bi se ukratko nazvati: pobjeda križa. Isusov križ kao znak pobjede ljubavi nad mržnjom i praštanja nad osvetom ostaje za čovjeka raskrižje, ostaje mjesto na kojem se dijele duhovi. U križu su dramatski potresi, krv, tama, okrutnost. Križ je stavio u pitanje vrednote prema kojima se poima bilo božansko bilo ljudsko. Kriza se rješava samo kada, u svjetlu Kristova uskrsnuća, imamo hrabrosti gledati s vjerom razapetog Isusa iz Nazareta i vidjeti da je upravo ondje, na tom križu, on za nas moć i mudrost Božja, pravednost, posvećenje i otkupljenje (usp. MARTINI, C.M., Dizionario spirituale, Piemme, 1997,44-45).
U križu se zrcali mudrost Božja – ljubav Božja koja kritizira zli život svijeta. To je kritika obilježena strastvenom poslušnošću Bogu Ocu i vjernom ljubavlju prema svim ljudima. U vremenima kao što je naše vrijeme krivi smo što šutimo o Bogu, što ga zaboravljamo. Vrlo je važno da gledamo na Raspetog Krista kao na zaljubljenog svjedoka kojemu je Bog prvi, komu je Bog sve, komu je Bog jedini i da učimo od njega. Sve se mora dati ili napustiti da bi se služilo Bogu. U ovom našem vremenu ispunjenom mržnjom, sebičnošću i nasiljem, ništa nije toliko očito kao Križ koji svijetli, Kristovo srce, koje nije podnijelo Muku radi sebe, nego radi nas.
Križ je prizor boli, sinteza patnje, stranica istine. Ništa drugo istinito i valjano ne može se suprotstaviti tajanstvenoj stvarnosti grijeha osim Kristova Križa Njegove vjerne ljubavi. U Kristovu križu sakupljaju se sve muke, vidljive i nevidljive, sve suze, sve patnje, sve tjeskobe ljudi, sve ono što čovječanstvo naziva “svojim križevima”, svojom patnjom. Ova rijeka boli, utapajući se u Kristov Križ i ulazeći u Kristovu bol, nalazi smisao i smjer spasenja. Arthur Miller zapisao je u jednom svom kazališnom komadu: “Sanjao sam da je moj život bio zapravo moje dijete. To je dijete bilo izobličeno, mongoloidno, i ja sam bježao od njega. Međutim ono se uvijek iznova prikradalo mom naručju, dok jednom nisam počeo ovako razmišljati: kad bih ga mogao poljubiti, možda bih mogao mirno spavati. I sagnem svoju glavu nad njegovo izobličeno lice, bilo je strašno… ali uspio sam ga poljubiti“. Uspijemo li svoj život poljubiti, sve će biti drukčije, podnošljivije. Pomirimo se sa životom kakav jest, uzmimo svoj križ danas, sutra i nosimo ga ustrajno da ne bismo propustili onu sreću koja nas čeka u Kristovu i našem uskrsu.
Kristov križ istodobno postavlja pitanje: tko je zapravo čovjek? Tko je to zagonetno biće koje se u trenutku od učenika pretvara u izdajicu, i to ne samo u Judi? Tko je čovjek koji, poput Pilata, vidi istinu ali je gazi perući istodobno ruke i želeći time reći: Morao sam tako! Tko je to biće koje je, kao kršćanin, obilježeno Kristovim križem, ali će u određenom trenutku svojom strašnom psovkom popljuvati Isusa i njegov križ? Tko je, doista, čovjek za koga je Bog toliko učinio, a on na sve to ostaje slijep i gluh?
Krist, osuđen na smrt, još je uvijek pravedniji od pravde koja ga je osudila. Prikovan na križ još je uvijek slobodniji od onih koji su ga prikovali. Proboden oštricom boli još je uvijek izdvojeniji iz njezina mraka od onih koji mu je zadaju. Koliko smo svjesni da zlo iskrivi zbilju, pomuti svijest, otupi srce, zarobi um? Zlo se može predstaviti kao nužno, neizbježno, kao potrebno, opravdano, čak u ruhu dobra. Krist na križu prepoznaje što zlo čini od ljudi. I u trenutku krajnje odbačenosti još uvijek moli za ljude: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34). Njegovo oko još uvijek vidi jasno i njegovu molitvu patnja nije promijenila. Krist na križu vidi više i jasnije te bolje od njih samih razumije sudionike u procesu osude i ubojstva.
Naši pradjedovi, djedovi – gotovo nepismeni ljudi, znali su bolje promatrati Krista Raspetoga od nas. Odatle su razvili osjećaj za žrtvu i crpli snagu u svagdanjem životu. Očima uprtim u Raspetoga dobivali su životnost. Učimo od njih tu mudrost. Probajmo iz dana u dan više promatrati Krista Raspetoga, dopustimo da nam raspeti Krist objavi svoju tajnu življenja i bit ćemo bolji kršćani – njegovi učenici, zadovoljniji u svom životu i suživotu s drugima. Ali još smo previše ispunjeni sebeljubljem, previše oholi, previše nepovjerljivi i uvredljivi, nestrpljivi i, nažalost, počesto puni mržnje. Otvorimo se Božjoj poniznost koja nas uči kako živjeti život svakog dana, kako se više međusobno voljeti, kako s više strpljivosti nositi križ, koji često znamo biti jedni drugima. Odlučimo danas zajedno da ćemo više učiti od Kristova Križa i da ćemo nastojati biti bolji kršćani. Uočimo da se Bog daje, ne u spoznaji nego u ljubavi. Bog nije prepoznatljiv u nekom dalekom, nego je u mom bližnjem. Razveselimo ga, oslobodimo ga samoće, obrišimo mu suze, i pojavit će se Lice koje smo tražili, lice Isusa iz Nazareta.
Misao iz knjige:
fra Marko Semren, “SUSRET U RIJEČI, propovijedi i meditacije za liturgijsku godinu A”