Čitanja: Izl 12,1-8.11-14; 1 Kor 11,23-26; Iv 13,1-15
Uvod: Prvi veliki susret s Velikim trodnevljem doziva nam u pamet početak događaja pashalnog otajstva: Posljednju večeru, ustanovljenje euharistije, ustanovljenje svećeničkog reda. Euharistija je sakrament muke i smrti Isusove. Na gozbi kruha i vina učenici se sjećaju spomena Gospodinova i ulaze u zajedništvo s njegovim Tijelom i Krvlju. Svaki put kada sudjelujemo u euharistijskom slavlju, Bog obnavlja savez s nama i mi s njim. Upravo sada želimo biti svjesniji ovoga dara ljubavi Božje prema nama siromašnim grešnicima
Svetkovina Velikog Četvrtka posvješćuje nam činjenicu blizine i nazočnosti Božje. Ovo je, ustvari, blagdan života; života koji i kakav Bog uvijek iznova budi; jer On ni od svijeta ni od čovjeka ne može odustati: On, Emanuel – S nama Bog.
Slaviti “spomen“ Gospodnji ne znači jednostavno ponavljati ono što se dogodilo i sjećati se toga. Naprotiv, znači da trebamo “činiti“ ono što je on učinio i nastavlja činiti ne da bismo ga definirali, nego da bismo bili svjesni onoga što je vlastitim životom učinio “za nas i za naše spasenje“: tijelo dano za nas; kalež krvi prolivene za nas i za sve. Slaviti euharistiju-spomen tijela i krvi Kristove znači afirmirati svako Božje stvorenje. Naglašava da nijedno drugo tijelo ne smije biti mučeno, zlorabljeno, prezreno ni zbog kojeg razloga pa bio to razlog spasa nečijeg života ili dobra zajednice. Ističe da ničija krv ne smije biti prolivena u svrhu nekog saveza ili zbog neprijateljstva. Ovo moramo slaviti s vjernošću i istinskom zahvalnošću cijelog svoga bića sve dok On ne dođe i ne postane sve u svima. To znači slaviti ljubav Božju za nas, spomen onoga od koga živimo.
U srcu današnje liturgije Riječi jest Isusovo ustanovljenje euharistije, čin kojim Gospodin osigurava svoju prisutnost u životu onih koji u Njega vjeruju. Zajedno, prinoseći kruh i vino, Gospodin objavljuje svojim učenicima smisao onoga što će se dogoditi dan poslije. I Juda je tu, ali samo tijelom jer, nažalost, njegovo srce se promijenilo i promijenjen je odnos prema Učitelju. Izdaja uvijek dolazi iz blizine, što neprijateljskoj sili omogućuje pristup žrtvi u neposrednu blizinu. Izdaje se događaju po jednostavnom ključu: pronaći u blizini žrtve nekoga tko joj srcem nije blizu. Valja mu ponuditi nešto što mu zvuči važnijim od blizine. Isus opaža Judinu udaljenost, unatoč tomu ne izbacuje ga, ne uskraćuje mu sebe. Zatvoreno srce svaki znak ljubavi pretvori u prazni i nedjelotvorni obred (Ante Vučković). Predanje do smrti, bez žaljenja, u poslušnosti volji Očevoj, jedina su vrata koja ljude uvode u darovano spasenje. Žrtva je, u stvarnosti, ona gesta kojom čovjek Božjem planu kaže DA, prihvaća ga sa zahvalnošću i svjedoči ga vlastitim životom. U ovom kontekstu, predati se znači staviti se u ruke drugih.
U Euharistiji Krist je stavio svoje tijelo, svoju krv, samoga sebe nama na raspolaganje: stavio se na dohvat našim ušima, rukama, očima, ustima. Slušajte. Gledajte. Uzmite. Jedite. Pijte… Bog ulazi u nas naravnim putem. Ma kako paradoksalno može izgledati, imamo Boga koga možemo slušati, jesti, u Njemu uživati. Ako želim komunicirati s drugima, ostvariti s njima jedinstvo jednog tijela, moram razlomiti kruh i približiti ustima kalež vina. To je stvarnost; ovo je izravan put kojim nam Bog daje život, stavlja u naš smrtni organizam klicu besmrtnosti: “Tko jede ovaj kruh živjet će uvijek“. Krist, čije je tijelo “istinska hrana“ i čija je krv “istinsko piće“, mnoge sablažnjava.
Euharistija je dar, nije plaća a niti nagrada. Krist nam daje da se nasitimo njegovim tijelom. U Kristu Bog nam se potpuno daje po tijelu i krvi kao vječni dar. Zaustavimo se pred darom Boga, pred njegovom ljubavlju prema nama da bismo ga častili. Provjerimo koje mjesto Bog zauzima u našem životu i učinimo sve što možemo kako bi naši dani i naše djelovanje bilo “hvala“ Gospodinu. Pokušajmo razumjeti kakav dar nam je Gospodin dao i na koje nas je dostojanstvo uzdigao.
Euharistijska gozba svjedoči da je zajedništvo s Bogom nerazdvojno od zajedništva među ljudima. Kristova večera sa svojima jest oproštaj, ali je također i sastanak, sjećanje i navještaj. To je pogled prema prošlosti i proroštvo novih vremena: komemoracija i očekivanje spojeni zajedno u sadašnjosti. Narod Božji slavi događaj koji pripada prošlosti kako bi u sadašnjosti bio u stanju komunicirati postojano vjernu ljubav Gospodinu koji nam jamči budućnost i utemeljuje našu nadu.