Isus nam u današnjim liturgijskim čitanjima daje uputu kako dublje prodrijeti u život i kako bolje razumjeti koji su istinski uzroci grijeha. To nam pokazuje liturgija pozivajući nas da po molitvi dođemo u Isusovu prisnu blizinu, zagledani u Božji dar i Njegov odraz u nama (pronalaženje sebe), i da susretnemo Gospodina u osluškivanju Njegove Riječi, povezujući je sa životnim okolnostima te se osposobimo nositi bližnjima istinu i ljubav koju smo susreli.

Današnja liturgijska čitanja stavljaju naglasak na slušanje Boga, oslanjajući se u životu na Njega. Čitanja također pokazuju alternativu: neslušanje Boga i oslonjenost na same sebe u prosuđivanju dobra i zla, tj. ostajanje u samovolji rane prvoga grijeha. Pred čovjekom je i život i smrt. Tko slijedi božanski zakon imat će život, a tko mu okreće leđa ide u susret smrti. Vječni život, kao i vječna smrt, jesu posljedica onoga što je čovjek izabrao. Jer smo slobodna bića, odgovorni smo za svoja djela.

Blaženstva koja otvaraju Govor na Gori predstavljaju Boga sreće, Boga blaženstva. Bog blaženstava je zahtijevan Bog. Predlaže tumačenje Zakona, etike, traži radikalnost. Predstavlja program života u kojem tražena zadaća nadilazi zajedničke kriterije, formule normalno prihvatljive, ponašanja u znaku razboritosti. Isus ne dokida Zakon i Proroke, nego ih dopunjava. On naučava da nije dovoljna samo izvanjska i materijalna vjernost Zakonu. Traži se dublja, unutarnja vjernost, koja obuhvaća duh i srce. Njegovo “ali ja vam kažem“ ne tiče se količine. Krist ne dodaje druge zapovijedi, druge norme koje bi karakterizirale njegovu novost. U zbrci beskonačnih propisa, odlučno prihvaća glavnu nit i prati je do krajnosti. Prije svega, ne ograničava se na besprijekorna vanjska ponašanja. Pogledom prodire u čovjekovo srce, koje mora biti u skladu s bitnim središtem Zakona, i ispražnjava ga od taloga mržnje, bijesa, prezira; pročišćava ga od zlih misli i želja, oslobađa ga od skrivenih lažnosti i lukavih računa. Ljubav se ne može izraziti zakonima, nego djelima koja vraćaju životnost. Isus usmjerava na izvorni Božji naum, u srce Zakona: ponovno otkriti i razmotriti svoje istinsko lice u kojemu se zrcali Bog – Bog ljubavi, u kojemu je sve povezano.

Novost položaja koji je Krist zauzeo prema starom Zakonu (  “ne ukidanje“ nego “ispunjenje“) može biti sažet u ovom dinamizmu: kontinuitet, prekid, nadvladavanje. Isus ne poništava ono što je rečeno starima. Neprestano ubacuje element prekida: ali ja vam kažem. Jer ide u središte, nadoknađuje nadahnuća i izvorne napetosti, čisti ih od zlouporabljenih naslaga kojima su bile ugušene i paralizirane. Na Božji Zakon ljudi su stavili svoje sheme, komentare, oblike ponašanja, običaje, koji su zatamnjeli izvorni projekt i iznad svega blokirali njegov dinamizam. Zakon zatvoren u oblike koji su dosegli dimenzije pune pogrešaka, to je deformirani Zakon koji ne očituje više Božje nakane, razinu njegove ljubavi. Isus ga oslobađa od ovih sklerotičnih naslaga, od vanjskih armatura, čini da u njemu izbiju protivnosti, vraća mu smisao, dušu, temeljnu logiku, bogatstvo i omogućuje primjenjivost u sadašnjosti. Ukratko, vraća mu izvorni dinamizam.

Isus zahtijeva da njegovi učenici prakticiraju “višu“ pravednost od one književnika i farizeja. Netko je, pomalo ironično, ovako definirao kršćanskoga farizeja: “Pobožan, ali bez ljubavi; pravedan ali bez prave radosti; u crkvi anđeo, kod kuće đavao, pred Bogom mrtvac.“ Isusovi učenici se ne smiju zadovoljiti ponavljanjem takvog uzora, nego su pozvani da drukčije žive. Pravednost književnika često je obilježena zabrinutom točnošću i formalnom pravovjernošću, vjernošću slovu, zanemarujući duh. Pravednost koju su farizeji prakticirali nosi obilježje ukočenosti, hladne pretjerane strogosti, kvantitativne zabrinutosti, ogorčene pažnje do sitničavosti i gubljenja iz vida onoga bitnog. Antiteze koje je Isus formulirao ističu otvorenost i snagu ljubavi koja mora karakterizirati odnose prema bližnjemu, čistoću nakana, vjernost bez pukotina i kolebanja, odsutnost svake vještine u ponašanju i načinu govora.

Isus razotkriva naše dvoličnosti i proturječnosti naših ponašanja. Prisega priziva Boga u parnicu, upliće ga u naše poslove. Isus ističe: ako, prigodom izricanja prisege imaš potrebu staviti se u Božju prisutnost, pokazuješ da zaboravljaš da se uvijek nalaziš u Božjoj prisutnosti. Ako ono što imaš na usnama odgovara onomu što imaš u srcu, tada je dosta jednostavno Da ili Ne. Jamstvo našega Da ili Ne jest naša istinitost, a ne Bog. Isus želi uništiti laž, iz života potpuno je iskorijeniti. Vjerniku nije dopušteno pozivati se na Boga kako bi postigao vjerodostojnost. Mora živjeti otvoreno, zaslužujući vjerodostojnost vlastitom prozirnošću, ne pokrivanjem Bogom.

Tko ništa ne skriva pred svojim Gospodinom, nema potrebe bilo što sakrivati ili krivotvoriti pred ljudima. Učenik ne treba kriti ni vlastite grijehe od trenutka kada mu je Krist s križa oprostio. Teolog Bonhoeffer kaže: “Ne postoji istina u Isusovoj prisutnosti bez istine pred ljudima. Ne može se nasljedovati Isusa bez življenja u otvorenoj istini pred Bogom i ljudima. Krist, jer nas ljubi, jer želi našu sreću, od nas traži mnogo, od nas traži sve. Ali, zajedno, ne niječe naše slabosti i naše bijede. Zahtijeva ozbiljan odgovor, apsolutni angažman. I očekuje, zajedno, kajanje i ponizno priznanje naših nedostataka. Bog je, ‘za one koji ga vole’ objavio stvari nečuvene i neviđene, stavio ih je kao tajnu ali i kao klicu u srce vjernika. Ova klica proizvodi mudrost ‘božansku, tajnu, skrivenu’, koja nije od ovoga svijeta nego je priopćena od Duha preko škole i snage Razapetoga“.

Izdizanje iznad starog Zakona i njegovo usavršavanje sastoji se upravo u tankoćutnoj pozornosti na unutarnju čistoću, na pravednost i to ne samo u izvanjskom ponašanju koje svi vide, nego i u unutarnjim gibanjima srca i duha koje znade jedino Bog. Kršćanin mora dopustiti da ga prožme mudrost Evanđelja koja je mudrost Božja (2. čitanje), a to je otajstvo Kristova križa koje svaki vjernik treba proživljavati umirući mudrosti svijeta.