Današnja liturgijska čitanja pozivaju nas da ojačamo svoju vjeru pouzdavajući se u Isusa Krista. Onaj koji se uzda u Krista, stječe snagu, nema straha, čak se ne boji ni smrti, jer je Isus gospodar života i smrti, uskrsnuće i život. Pokajmo se za svoje grijehe kako bi naše pouzdanje bilo potpuno.

Kada Krist kaže da će se očitovati onome tko ga ljubi, govori nam o Očevoj ljubavi i obećava nam: “Doći ćemo k njemu i nastaniti se kod njega”, objavljuje nam nečuvenu intimnost koju Bog želi imati s ljudima, intimnost koja nadilazi svaku ljudsku intimnost i u kojoj se Isus očituje nama, objavljujući nam svoje tajne po Duhu Svetom, Učitelju duhovnoga života. U isto vrijeme nalazimo smisao stvarnosti. Bog ne govori o ljubavi u oblacima, nego o konkretnoj ljubavi: “Ako me netko ljubi, vršit će moju riječ“. Isus naglašava da se ljubav ne sastoji samo od riječi (“Ne tko viče, Gospodine, Gospodine”), niti samo od površinskih osjećaja, nego od ujedinjenja volja, ljubeći volju drugoga. Kada nema ujedinjenja volja, nema prave ljubavi, postoji samo iluzija ljubavi. Ljubiti znači čuvati Isusovu riječ koja je Očeva riječ, tj. postati Božji stan.

Ova nedjelja je označena akcijom Duha Svetoga, dara uskrsnog Gospodina. Duh Sveti vodi Apostole u “upravljanju” Crkvom Božjom, kako bi hodila u ljubavi, milosrđu, slobodi, dok ulijeva u vjernike sve dublju i aktualniju inteligenciju Kristova učenja. Duh Sveti je taj koji nastavlja u vremenu Kristovo poslanje (misiju). Na koncu svoga zemaljskog života Isus naviješta djelovanje Duha Svetoga koje se sastoji na prvom mjestu u otvaranju čovjekove pameti i srca Božjem otajstvu. Vjera nije statična, nasljedna stvarnost, nego plod trajnog otkrivanja neiscrpnog otajstva Boga u povijesti svijeta. Krist je navijestio i utjelovio vrijednosti, ali je ostavio nama konkretiziranje povijesti čovjekova plana i života kroz crkvene sabore do naših dana.

Današnje Evanđelje donosi govor koji Isus govori svojim učenicima na Posljednjoj večeri.  To je oporuka u kojoj su nam prenesena i povjerena sva njegova najdragocjenija dobra i njegova zadnja volja. To su: dar mira, zapovijed uzajamne bratske ljubavi, vjernost  zajedništvu s Njim, ispunjenje njegovih riječi, poziv na radost, obećanje Duha Svetoga. Ovo je nasljedstvo koje su kršćani primili od svoga Gospodina i predavali kroz stoljeća, da se ne bi nijedna stvar izgubila ili zaboravila. I danas također imamo u rukama predane stvari one večeri i u njima možemo trajno otkrivati svoj identitet, poziv, zadatak, sudbinu. Crkva se i danas može prepoznati u Apokalipsi koja govori o svetom gradu, novom Jeruzalemu, gradu sagrađenom na čvrstom temelju dvanaest apostola i blještavom svjetlu, “svjetlu Jaganjca”.

Jeruzalem o kojem govori Apokalipsa označava cilj čovjekova hoda, puta, cilj Izraelova hodočašća i Isusova hodočašća kao dvanaestogodišnjaka. Čitav Isusov život Luka opisuje kao hodočašće prema Jeruzalemu. To nas poziva na naše krštenje, bivanje s Kristom u njegovoj smrti, u njegovu pokopu i zatim u njegovu uskrsnuću. Jeruzalem pokazuje bivanje s Gospodinom jednim narodom, sačinjavanje jednog novoga grada, svetoga, koji se protivi prvom Kainovu gradu (Post 4,17). Kainov grad izgrađen kao sredstvo vlastite neizlječive samoće, nedostatak bratstva i ubrzo postaje grad Babilon, konfuzan i nesposoban za zajednički plan (Post 11,1-9). Sveti grad, Jeruzalem, otkupljuje Babilon i izražava hod čovještva koje gaji bratstvo, blizinu, solidarnost, zajednički plan koji se treba ostvariti s Bogom i u Bogu. U nebeskom Jeruzalemu neće trebati posredništva niti hrama, “jer Gospodin Bog, Svemogući, i Jaganjac su njegov hram”. Neće trebati ni posredništva sunca niti mjeseca, jer će biti dovoljno izravno svjetlo Slave Božje koje će osvjetljavati. Ali u Crkvi ovdje svjetlo treba doprinos svih. I svaka gradnja se čini s doprinosom svakog stanovnika. U svom simboličkom jeziku Ivan govori o gradu, “opasanom velikim i visokim zidom s dvanaest vrata”. Nemoguće je u njega prodrijeti, siguran je. U gradu ovdje je važno da nijedan zid ne izgleda nesavladiv i da sva vrata budu otvorena i onima koji su nositelji “različitog”. U prostoru iste vjere Duh Sveti, Tješitelj, poslan od Oca, ima dvostruku funkciju: poučavanja i sjećanja: “on će vas poučiti svakoj stvari i sjetit će vas onoga što sam vam govorio“, u smislu da otkriva mogućnosti posijane riječi u vjernička srca tj. pounutarnjenje. I poput Barnabe i Pavla budimo i mi svjedoci koji „izlažu svoje živote za ime Gospodina našega Isusa Krista“.

„Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem! Dajem vam ne kao što svijet daje“ (Iv 14,27). Božji mir je pravi mir. „Šalom“ znači mnogo više nego odsutnost rata. To je punina, procvat života, svekolika sreća pojedinca i zajednice, uspješan i sretan život u odnosu prema sebi, svojoj okolici i prema Bogu. Ovakav je mir stoga prvotno Božje djelo i moguće ga je postići jedino u povezanosti s Bogom. Ovaj mir i ovo zajedništvo života i ljubavi s Bogom daruje Isus svojim učenicima, svojoj Crkvi, a onda i nebrojenim ljudima. Njihovo je iskustvo da im ovaj mir svijet ne može dati, ali niti oduzeti. On je dar koji nam je Uskrsnuli zaslužio i podario.