Tražio sam put i nalazio samo natpise. Tražio sam istinu i nalazio samo mrtve riječi. Tražio sam život, ali se nisam nasitio. A onda me potražio Isus – i našao sam sve“ (B. Langenstein). Prepustimo se Isusu i Njegovu Duhu kako bismo mogli, u radosti i zahvalnosti, slaviti gozbu ljubavi.

Uskrsli Krist, živi i prisutni među nama, poučava nas u današnjim liturgijskim čitanjima kako se ostvaruje njegovo – biti danas sa svojim učenicima. On pomalo otkriva zavjesu onog otajstva zajedništva i ljubavi koji je Trojstveni život, u kojem je svaka Božanska osoba “sva“ u drugoj i za drugu. To ne čini da bismo se izgubili u apstraktnim spekulacijama o onom što ne možemo razumjeti, nego da bi nam objavio kako se ona ljubav usmjerava (izlijeva) na nas, kako nas poziva na sudjelovanje, gotovo kao na božansku utakmicu koja nas privlači k sebi. Kada je Gospodinova vidljiva prisutnost podložna osjećajima, zadatak je povjeren Duhu Svetomu, našem odvjetniku, tješitelju i branitelju.

Duh Sveti je jamstvo trajnosti Isusove prisutnosti i boravišta u nama. Traži od nas da se ne umorimo zazivati ga, jer nam se tada otvara unutarnje oko i možemo “vidjeti“ Isusa u svom srcu, imajući iskustvo čudesne stvarnosti Trojstvenog života. Zajedništvo s Trojstvenim Bogom nije samo osobno, radosno uživanje, nego dubinska snaga koja nas preobražava u sličnost Isusu Kristu, osposobljavajući nas da vršimo njegove zapovijedi, tj. da ljubimo braću kao što ih je on ljubio: “Ako me ljubite, vršit ćete zapovijedi moje“. Poslušnost ostaje temeljni i jedini kriterij: vršenje zapovijedi. Ovdje se govori o “zapovijedima“ u množini, ali znamo da je Krist izrekao samo jednu, koja je sažetak svih: “ljubite jedini druge“. Drugim riječima Isus nam poručuje: ako se međusobno ljubite mogu biti siguran da idete mojim putom. Ljubite se i smatrat ću vas povjerljivima. Ljubite se i moći ćete od mene sve tražiti; imate pravo od mene sve očekivati. Ljubite se kao braća, i sigurno nećete biti bez oca i bez majke (“neću vas ostaviti siročad“). Ljubav treba djela a ne samo riječi. Ljubiti znači biti odgovoran za svoje osjećaje, misli, riječi i djela. Stojimo pred zahtjevnim Učiteljem koji se zadovoljava samo time da njegovi znaju voljeti.

“Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugog Branitelja“. Krist se pokazuje zabrinutim za budućnost svojih prijatelja. Ne želi da trpe samoću, da se osjete napuštenima. On je, stojeći među nama, iskusio da čovjek ne može živjeti bez utjehe (radosti). On sam, kao prvi tješitelj (drugi je obećani Duh), traži od Oca da gorko iskustvo boli bude uvijek praćeno iskustvom tješenja. “Neću vas ostaviti siročad; doći ću k vama… vi ćete me vidjeti“. Sebi i nama osigurava trajnu prisutnost. “Vi ćete me vidjeti jer ja živim, i vi ćete živjeti”.  “Vi ste u meni i ja sam u vama!” On, Uskrsli, u našoj je sredini, govori nam svoju riječ, lomi s nama kruh i kaže: “Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28,20).

Zahvaljujući Duhu Svetom možemo biti “Spremni uvijek svakome odgovoriti na pitanje razloga nade koja je u nama!“ (2). Krist naš Gospodin je naša nada i ispunjenje te nade. Biti ispunjeni Kristovim Duhom čini nas sposobnima za odgovor u svakom trenutku i u svakoj situaciji. Čini nas spremnima za izlazak iz prostora vlastite nutrine u prostore susreta s drugima, pa i s onima koji ne misle kao mi i ne vjeruju kao mi. Kršćanska nada je valjana ako je, s nježnošću, uključena u prostore ljudskog iskustva. Tko govori o kršćanskoj nadi neka zaboravi ohole tonove, predrasude, agresivnost, sve ono što izražava nepoštovanje prema čovjeku. Čovjek Isus hodao je uz čovjeka i sjedio je uz njega. Nije nametnuo svoje nade, ušao je u očaj uzetoga čovjeka, u očaj oca čija je kći umrla, u očaj Samarijanke nemirnog i tvrdog srca… Gospodinov život nije propovijedanje tvrde filozofije, nego je putovanje uz čovjeka… (E. Balducci).

Vjera se očituje kroz osobe, kroz susret. Mora imati lice, pogled; mora imati toplinu i nježnost prijateljske ruke. Gospodine, pouči nas da se odjenemo svaki dan našim ljudskim stanjem kao odjećom za ples koja će nas učiniti sposobnima voljeti radi Tebe sve osobitosti našeg brata, kao bisere koji ne mogu faliti. Pomozi nam da svoj život živimo ne kao igru šaha u kojem je svaki pokret sračunat, ne kao u utakmici u kojoj je sve teško, ne kao poučak koji nam zadaje glavobolju, nego kao svetkovinu (slavlje) bez kraja u kojem se obnavlja susret s Tobom; da ga živimo kao ples u naručju tvoje milosti (M. Debrel in Martini C.M., Suonerò per te sull’arpa a dieci corde, Piemme, 1994,117-118).