Čovjek može na zlo uzvratiti zlom, a može ga nadvladati dobrom. U prvom slučaju omogućujemo zlu da ide dalje, da se umnaža i povećava kao kad lancu nadometnemo još jednu kariku, pa još jednu… U drugom slučaju lanac prekidamo i zaustavljamo zlo. Kada tako činimo novi smo ljudi i u nama zablista slika Božja na koju smo stvoreni.

„Opazio sam da tko jednom postavi eksplozivnu nit opraštanja, ljubavi, besplatnog dara, nitko ga više ne može zaustaviti: to postaje zaraza, svjetlost koja se komunicira od jednog pogleda drugom, lančana reakcija. To je čudo, čiji sam danas svjedok u zatvoru. Imam ovu novu svijest: ako uspijem preoblikovati svoj život, to će postati znak za druge i, kada to također i oni učine, taj će se znak propagirati i stići će još i druge. To je divno“. Riječi su to terorista koji je pisao iz zatvora o. Adolfu Bacheletu, isusovcu, čiji je brat bio jedna od žrtava onih olovnih godina („Crvenih brigada“) u Italiji. Teško je govoriti o opraštanju, pa i  među nama vjernicima. Krist trajno predstavlja veličinu opraštanja kao izraz našeg pravog dostojanstva, našega bivanja uvijek većim od svih nasilja, našega poziva na izgradnju boljega svijeta. Prepustiti Bogu sud (1), živjeti hrabro naš božanski početak (2), znati da smo djeca milosrdnog Oca (3) koji je već izlio na nas svoje milosrđe: ovo je naš vjernički poziv.

1. David gleda neprijatelja dok spava. Nije čudovište, nego čovjek kao i ja. Treba razoružati neprijatelja oružjem kojim je naoružan (odjeven) i krije u njemu osobu. Skinuti mu masku koju smo mu prišili i koja nam dopušta mrziti ga bez pretjeranih grižnja i vratiti mu lice. Prvi korak ljubavi prema neprijatelju – koju Krist proglašava temeljnim zahtjevom njegove poruke da se prepoznamo kao djeca Božja – sastoji se u „vidjeti ga na drugi način“, iznenaditi ga, zamisliti ga u njegovoj ljudskoj dimenziji.
2. David pošteđuje Šaula prešućujući pseudo religiozne motive Abišaja: „Danas je Bog stavio tvoga neprijatelja u tvoje ruke, dopusti mi da ga jednim udarcem ubijem“. Uvijek je netko spreman opravdati bilo koji čin nasilja, pozivajući se na Boga, njegovu slavu, njegovu volju. Čovjek ima u sebi dio agresivnosti koja postaje okrutnost. Ako je uvjeren da opslužuje „vjersko nadahnuće“, njegovo zvjerstvo može doseći strahotnu točku. David, naprotiv, uviđa da je to „providonosna“ prilika kako bi spasio život neprijatelja, ne kako bi mu ga uzeo, nego ga poštuje a ne nadvladava. David razumije da „naš“ neprijatelj nije neprijatelj Boga, jer Bog nema neprijatelja. Bog ne smatra neprijateljima i ne postupa kao prema neprijateljima one koji se otvoreno izjašnjavaju protiv Njega. David vidi u Šaulu „Božjeg pomazanika-posvećenika“. Ide još dublje gledajući u svakom čovjeku otisak Božji koji ga čini „svetom stvari“, otajstvenom stvarnošću i, dakle, „nedodirljivim“, neoskvrnjenim. Stvar Božja se brani samo poštivanjem, ljubavlju, poštivanjem prema protivniku. Ne ulazi u zaslugu braniti prava Istine služeći se klevetom, prezirom, zlobom, niskošću: time se borimo protiv Istine. Božja Istina je neodvojiva od Ljubavi. Gorljivost je nerazdvojiva od nježnosti. Strast se združuje sa slašću. Bog se ne slaže da se spase načela uništavajući osobu. Neprijatelj je „na raspolaganju“ isključivo samo našoj ljubavi.
3. David vraća Šaulu koplje. Može izgledati bezobzirna gesta, podrugljiv izazov. Radi se o nekorištenju jednakog oružja kao neprijatelj, ne služi se istim pravilima igre. Šaul je izgledao nenaoružan tek u dubokom snu. Mi se trebamo pokazati razoružanim i u rukama i jeziku kada smo na nogama. Naša slabost se ne nalazi u snu, toga smo svjesni, stoga bdijemo, ljubimo. Ova slabost prelazi u jakost. Prije svega u izboru opraštanja, ne nasilja, kojim se Novi Adam („davatelj života“) razlikuje od „prvog Adama“, nebeski čovjek od onoga zemljanog (2). Novo čovještvo se izgrađuje kada postoji netko sposoban činit „apsurdne“ stvari. „Nebeski čovjek“ nije onaj koji se brine za nebo i zaboravlja zemlju, nego čovjek koji odbija logiku „tijela“ i priprema buduće, različito već ovdje na ovoj zemlji. Ovaj čovjek namjerava doći u svjetlu danas, u naše ljudsko stanje. On čuva u srcu klicu novog čovještva i za rođenje novog čovještva spreman je platiti cijenu ludosti, općeg sažaljenja, promašaja. Križ je promašaj Kristova propovijedanja. Budućnost svijeta je na strani onoga promašaja – ludosti. „Drugi Adam“ je čovjek koji ima hrabrosti, lude ljubavi.

Temeljni zakon Uskrsa jest novi čovjek i novo čovječanstvo na čelu s Drugim Adamom, uskrslim Kristom. Prema Pavlu, na dvojici Adama počiva povijest svakog čovjeka i svega čovječanstva. Prvi Adam uzročnik je smrti i grijeha, a drugi Adam – Krist – uzročnik je života i milosti. Novi svijet i novo čovječanstvo, u svojoj konačnici, već je otpočelo Kristovim uskrsom. U njemu smo već i mi, kao u svojoj Glavi, suuskrsli (usp. Kol 3,1; 2,12-13). Ukoliko Kristovo uskrsnuće kao kvasac već sada u nama – bar kršćanima – djeluje, svijet već postaje novim svijetom, čovječanstvo novim čovječanstvom. Stari Adam, grešan i neprijateljski suodnosan prema Bogu i ljudima (posljedica prvoga grijeha prema Bogu jest prvo bratoubojstvo = Post 3 i 4), ne može prihvatiti Kristov zakon o ljubavi prema neprijateljima. To je prevelika novost, prevelika i prezahtjevna. S kojim se Adamom družimo, kojemu se upriličujemo?

Paradoks kršćanskog života: tko se predaje, taj dobiva; tko se sam zaboravlja, taj se nalazi; tko oprašta, tomu će se oprostiti; tko umire, uskrsnut će na život vječni. Mržnju ne možemo zaustaviti mržnjom nego ljubavlju. Jednim zlom ne možemo uništiti neko drugo zlo nego dobrotom. Nepravdu ne možemo ukloniti nepravdom nego praštanjem. Srdžbu ne možemo ugasiti srdžbom kao što vatru ne gasimo vatrom. Stoga Isus traži da ljubimo, da rastemo u dobroti, da praštamo i da tako zaustavljamo zlo. Time smo postali novim ljudima – Kristovim učenicima.