Braćo i sestre, Isus moli za svoje učenike, za sve one koji će na njihovu riječ povjerovati. U njegovoj molitvi osjećamo veliku ljubav i brigu za sve nas. Nismo prepušteni stihiji života, nismo bespomoćni u ovom svijetu jer nas Isus predaje i preporuča svome Ocu. Uronjeni u toliku ljubav i uvučeni u takvo zajedništvo s Ocem po Isusu slavimo i ovu gozbu ljubavi svjesni svojih slabosti i grijeha, za koje se iskreno pokajmo.

„Sačuvaj ih u svom Imenu… Svijet ih mrzi jer nisu od svijeta… Posveti ih u istini“ (Iv 17,11.14.17). Isus je znao da će svijet učenike dočekati mržnjom, štoviše da će svi biti proganjani, mučeni i ubijani, ali oni će ostati uz istinu. Jedan od načina da čovjek pokaže svoju veličinu jest ostati u istini. Napustiti istinu prava je izdaja. To se dogodilo Judi i znamo kako je jadno završio. Napustiti istinu je neljudski i čovjeka nedostojan čin. Danas se događa i kršćanima da napuštaju svoju vjeru, istinu u kojoj su rođeni i rasli te na kraju, zavedeni nekim obećanjima ili interesom, prihvaćaju „drugorazredne istine“ pa odlaze u razne sekte i religije. Naša kršćanska istina je blagi vez koji povezuje ljude međusobno u istinsko bratstvo, a ljubav je temelj i jamstvo toga bratstva. Tko bi izdao tu istinu, ljubav bi izdao. Zato je Isus molio da ostanu u ljubavi i u istini. Oni koji su u ljubavi čuvaju istinu. Ako su u istini, njih će čuvati ljubav jer su i ljubav i istina kod Boga i u Boga – sam Bog. Isusova tj. Božja istina u nama često će naići na protivljenje svijeta. Razlozi su jednostavni: u svijetu je najvažnije „snaći se“, a kod kršćana je najvažnije biti pošten.

I poštenje košta, što potvrđuje ovaj primjer jednog kršćanina: „Moj prvi radni dan u poduzeću započeo je radosno. Šef nam je podijelio radijatore, boju i kistove i rekao da danas radimo na normu. Bili smo četvorica na istom poslu. Dvojica su se od samog početka nešto dogovarala, a jedan je svakih pola sata odlazio pušiti. Ja sam radio polako ali ustrajno, misleći – pošteno je da se ne zabušava. O podnevu su ona dvojica otišla kupovati neke stvari i nije ih bilo do dva sata. Ja sam ručao, odmorio se i nastavio s poslom. Kolega me je s puno opreza upozorio da neće završiti kako je započelo. Nisam se puno obazirao na njegove riječi nego sam polako dotjerivao posljednja rebra. Šef je došao nešto prije nego obično i počeo na nas vikati. Ona su mu se dvojica suprotstavljala tvrdeći da terorizira radnike, na što je on pokazao na mene i moj posao. „Kako to da je ovaj početnik pola sata prije kraja radnog vremena završio posao i sve napravio, a vama je toliko materijala ostalo neobrađeno?“ Tada su se ona dvojica sručila na mene nazivajući me najpogrdnijim imenima. Za njih sam bio glupavi novajlija, izdajica i „grebator“. Rekli su toliko toga što me je jednostavno ogorčilo. Razmišljao sam: „Zar nije bilo bolje da sam i ja zabušavao na poslu? Stvorio sam si neprijatelje samo zato što sam savjesno radio svoj posao. Zar se doista ne isplati biti pošten?“

Ovaj mladić bio je kao Isusovi učenici, čovjek istine, pošten kršćanin. Ušao je u svijet nepoštenja. Mogao je birati: prilagoditi se svijetu, čime bi izdao istinu i poštenje, ili ostati vjeran sebi, ali zato biti izrugan i prezren. Izabrao je ono prvo. Nažalost danas mnogi izabiru drugo. Kršćani ne smiju napuštati svijet, nego u njemu moraju ostati i djelovati, boriti se, nadvladavati zlo svojim dobrim primjerom. Kršćanin je pozvan da se suprotstavi zlu u svijetu i da s drugim ljudima dobre volje bude „svjetlo svijeta“ (usp. Mt 5,14). U svom srcu svakodnevno pali svjetiljku dobra i čuvaj je da se ne ugasi, makar trebalo ići protiv mnogim vjetrovima i olujama (A. STOJIĆ, Biseri zvjezdanog sjaja, Zagreb, 2000, 104-106).

Biti kršćanin „nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom koja životu daje novi obzor i time konačni pravac“, tvrdi papa Benedikt XVI. u uvodu svoje 1. enciklike „Bog je ljubav“. Kršćanstvo nije prvenstveno ni etika ni moral ni ideja ni misao. Kršćanstvo je susret s Isusom Kristom. Svjesni smo da ni moral ni ideja nisu pokretali apostole i prvu Crvku u naviještanju evanđelja, ili mučenike u njihovoj spremnosti na svjedočenje do prolijevanja krvi. Što to danas nadahnjuje mnoštvo onih koji u svome svakodnevnom životu svjedoče da su kršćani? Bit kršćanstva se otkriva u vjeri u Božju ljubav: „Povjerovali smo Božjoj ljubavi“ (1 Iv 4,16) to je temeljno životno opredjeljenje  kršćanina. Jean Guitton, francuski kršćanski mislilac, često se pitao: „U što bih vjerovao kad bih iz očaja mislio da više ni u što ne vjerujem?“ I odgovorio: „Ja bih još vjerovao da postoji neko biće, sposobno ljubiti na bespridržajan način beskrajnom ljubavlju“. Ljubav prema bližnjemu je put koji vodi susretu s Bogom. Kad zatvaramo oči pred bližnjim, postajemo slijepi za Boga  (papa Benedikt XVI.).

Biti kršćanin znači biti Božji svjedok. Od kršćana se traži da svjedoče Božje riječi, istinu i ljubav. To od njih zahtijeva vjernost njihovu imenu, svijet i vrijeme u kojem žive. „Ono što svijet očekuje od nas kršćana jest da mu pokažemo lice Boga živoga“ (Suenens). Svjesno ili nesvjesno mnogi naši suvremenici žele „vidjeti Isusa, susresti ga uživo“, Oni traže da vide Krista u svakome od nas: oni hoće da mi budemo njime providni kao oslikani prozori na suncu… kako bi našom pomoću otkrili, sreli i vidjeli našega Gospodina (Suenens). Odavle proizlazi da je vjerni kršćanin po naravi svjedok. Njegovo je zanimanje svjedočenje – biti Kristov svjedok. Jesmo li svjesni svoga kršćanskog poslanja u svakidašnjem životu – na svakom mjestu?