Naša vjerodostojnost se mjeri po našim riječima, da nam riječ postane djelom. Mudri Sirah kaže da se na riječi važe čovjek. Stoga čovjek treba stajati iza svoje riječi. To znači da trebamo biti ljudi od riječi. Što rekoh, ne porekoh!

„Iz obilja srca usta govore“! Mi vjernici često smo kušani da se mjerimo riječima, umjesto da se mjerimo činima-djelima. Imamo potrebu kušati koliko je istinita naša riječ (1): „Plod pokazuje kako je njegovano stablo“, koliko je velika naša vjera (2): „Budite čvrsti, nepokolebljivi“, koliko se prepoznajemo po djelima (3): „Svako stablo se raspoznaje po svom plodu“. Da ne bismo pali u dvosmislenost i da ne bismo upali u kušnju svijeta koji štuje riječi – ali ne slijedi konkretne čine – da ne bismo ugasili istinu koja je posijana milošću Božjom u našem životu, trebamo se zaustaviti da bismo ponovno otkrili koje se istine tiče naš život, po čemu mjerimo naše djelovanje. Ne zaboravimo da se na riječi važe čovjek, a da je Riječ majka čina. U Isusovoj mudrosnoj pouci u današnjem evanđelju spominju se izrijekom tri komunikacijska organa ljudskoga tijela: oko, srce i usta.

Nizom mudrih izreka Isus nam je predstavljen kao učitelj umijeća dobroga življenja – „kvalitete života“. Ona se koristi u promidžbenim porukama koje nude neki proizvod čijom bismo kupnjom i upotrebom trebali poboljšati kvalitetu svoga života. Često je tu riječ o nekom farmaceutskom proizvodu, odjevnom predmetu, komadu namještaja, spravi za vježbanje i slično. Ali u promidžbenim porukama o kvaliteti života nikada se ne propagira nešto povezano s moralno dobrim ponašanjem, njegovanjem dobrih međuljudskih odnosa i odabirom svoga rječnika. A upravo to je ono što naglašava Isus kao učitelj kvalitetnoga života. Naš život satkan je od odnosa, a posebno od odnosa s drugim ljudima. Živimo u neprestanoj komunikaciji pa je i naš život dobar i lijep onoliko koliko je to naša komunikacija.

Kristovi učenici su bili pozvani da postanu vođe i učitelji čitavog svijeta. Radi toga je trebalo da se predstave kao stručnjaci u religioznim stvarima: sigurni poznavatelji putova evanđelja, uzorni u vršenju svakog dobrog djela, kako bi mogli ponuditi vlastitim učenicima jasan i zdrav nauk, savršeno suglasan s istinom. Inače, mnogi od onih koji su mogli promatrati Istinu i imali dušu svu ozračenu božanskim svjetlom, završili su kao slijepci i vođe slijepih. Doista, onaj tko je zavijen tamom neznanja ne može one koji se nalaze u istim teškim stanjima voditi spoznaji istine. Ako bi slučajno to pokušao, završit će oba survani u jarku patnja. Svatko svoje grijehe nosi u vreći na leđima i ne vidi ih; tuđe je strpao u vreću na prsima pa ih uvijek gleda i broji. Vreće bi trebale zamijeniti mjesta!

Koje su naše specijalizacije? Gotovo svi smo prezahtjevni u čistoći. Svoje oko možemo vidjeti u oku svoga bližnjega. Komunikacija očima nužno je uzajamna. Zato oštrina kojom naše oko vidi trun u tuđemu, može poslužiti na uzajamnu korist. Bitno je da se i jedno i drugo oko čiste. Čistoća se pokazuje posebno u kući ili pred vratima bližnjega. Najsitničaviji i iskreni ispiti savjesti su oni koje činimo u savjesti drugoga. Grijesi koje ispovijedamo s većom hrabrošću su oni koje su drugi učinili. Pogreške koje priznajemo sa zapanjujućim poštenjem su uglavnom greške protivnika. Svatko od nas ima u džepu točnu dijagnozu zala svijeta i odgovarajuću terapiju – iako je pomalo skupa – za liječenje. Imamo nepogrešivi recept za funkcioniranje stvari na graničnom području s našim. U stanju smo poučavati druge. Obveze i nedostaci drugih nemaju tajni za nas. Što se tiče takve velikodušnosti, ona ne pozna granice…

Krist se ne slaže s ovim. Ako te smetaju toliko sitne stvari, ispitaj svoje oko. Učini ga jasnijim, odstranjujući grede i zidove nepovjerenja i sumnje koje ga smetaju. Zatim, ako ti ostane vremena, možeš se posvetiti slamkama drugih. Ako baš voliš čistoću, pometi pažljivo svoju kuću, ponovo očisti svoje srce. Ako želiš pokazati da je put koji smatraš dobrim pogodan za prakticiranje, pokušaj ga prijeći do kraja ne uklanjajući nikakve zapreke. Samo tada možeš imati pravo predložiti ga drugima da ga pokušate prijeći zajedno… Jedini „povjerljivi“ vođe su osobe lišene pretpostavke, toliko ponizne da mogu priznati da je njihovo vlastito iskustvo „istrošeno“. Vođa je siguran onda kada nema umišljenosti da se predstavi kao jedini ovlašteni ili nepogrešivi. Krist ti predlaže da angažiraš svoje srce, svoj život, da izložiš opasnosti svoje ruke, svoje korake. On nas upozorava kako, da bismo dovršili zadatak, treba ga početi, a da bismo ga počeli, treba ga početi od sebe. Prvo nastupanje glumca ne događa se na pozornici, nego među zidovima vlastite kuće.

Sirah (1) nas opominje da uzmemo rešeto, da ga pokrećemo – protresemo dobro kako bi ostali otpaci. Oni su za nas, a dobri plodovi su za druge. Poziva nas da razmislimo: „Kada čovjek razmišlja, pojavljuju mu se njegovi nedostaci“. Ako vidi jedino nedostatke bližnjega, znači da na najgori način, osim očiju, upotrebljava i um. Zatim upozorava: „Ne hvali čovjeka prije nego što progovori, jer je ovo kušnja ljudi“. Dodajmo da je potrebno pričekati još malo prije nego ga pohvalimo. Također, kad je govorio, treba mu dati vremena da proizvede konkretan čin, kako bi riječima dodao djelo pojašnjenja. Dajmo mu mogućnost da se bolje objasni bez riječi.  Stoga je sv. Anto Padovanski govorio: „Neka ušuti jezik-govor, a progovore djela! Jer najrječitiji je govor djela! Gospodin mi dade kao nagradu jezik, njime ću ga slaviti. Iz obilja srca usta govore“. „Korijen misli u srcu je: iz njega izrastaju četiri grane: dobro i zlo, život i smrt, a jezik im je gospodar“ (Sirah 37,17-18).