Isus i danas privlači mnoge “carinike i grešnike“, koji u njemu vide nadu i mogućnost promjene vlastitog života. On ih poziva na obraćenje i kajanje za svoje grijehe koje im velikodušno oprašta. I nas poziva na obraćenje i kajanje za grijehe.

Isus je od samoga početka svoga javnog djelovanja dolazio u sukob s farizejima, strogim tumačima Mojsijeva zakona, koji su strogo pazili da se zakon opslužuje. Evanđelisti su zabilježili više njihovih žestokih prigovora Isusu: kako može u subotu liječiti bolesnike, kad se subotom ne smije ništa činiti.; zašto on i njegovi učenici ne poste u propisane dane, zašto ne peru ruke prije objeda i slično. No posebno su bili bijesni promatrajući kako Isus sjeda za isti stol s javnim grešnicima koje je, prema njihovu tumačenju Mojsijeva zakona, trebalo prezirati i svako druženje s njima izbjegavati.

Upravo smo čuli opis jedne takve zgode. Isus prolazi pored carinarnice, na kojoj je Matej ubirao porez za upra­vitelja Galileje Heroda Antipu, u čijoj je službi bio. Iz samo njemu znanih razloga Isus je zastao i, vjerojatno na veliko iznenađenje i svojih učenika koji su ga pratili, pozvao toga carinika da im se pridruži. Na čuđenje svih, Matej ostavlja svoje unosno radno mjesto i polazi s Isusom, koji mu zauzvrat nema što ponuditi osim zajedništva života u nasljedovanju. Već to je bio dovoljan razlog za uzbunu među farizejima, koji su pomno motrili svaki Isusov korak, tražeći povod da ga optuže. Kako može netko tko se izdaje za proroka u Izraelu u svoju službu pozvati takvoga javnog grješnika kao što je, u njihovim očima, bio Matej? No čaša se prelila kad je Matej, presretan zbog Isusova poziva, u svojoj kući priredio ručak, na kojem su se oko Isu­sa okupili “mnogi carinici i grešnici“ (Mt 9,10). Farizeji su svoj bijes iskalili pred Isusovim učenicima, jer, vjerojatno, u tom trenutku nisu mogli do samog Isusa: “Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?“ (9,11).

Isusov odgovor zvuči iznenađujuće, i to ne samo zato što brani prozvane carinike i grešnike već zbog načina kako to čini. Kao i u nekim drugim prigodama, Isus ne govori izravno o grijehu i grešnicima, već se prvo izražava metaforički, kako bi naglasio ozbiljnost slučaja: “ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima“ (9,12). On svjesno i namjerno povezuje grijeh i bolest. Time ne želi reći da je bolest posljedica grijeha, već da svaki grijeh čovjeka čini bolesnim. Tek na­kon toga Isus se izražava konkretnije: “Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike“ (9,13). Metaforički sadržaj tih riječi pripremljen je u prethodnome govoru o ozdravljenju uzetoga: “Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi!“ (9,2), a dalje se razvija u slici zaručnika i svadbene gozbe na koju su svi pozvani (9,14-17). Povezivanjem grijeha i bolesti Isus želi reći kako bi oproštenje grijeha trebalo smatrati velikim čudom, kao što je i samo ozdravljenje.

Povezivanje bolesti i grijeha bilo je opće poznato u antičkome svijetu i prije i poslije Krista. Tako je Platon grijeh zvao bolešću duše koju treba liječiti primjenom zakona. U stoičkoj moralnoj filozofiji često je pravljena usporedba između djelovanja filozofa i liječnika. Filozofi su smatrani liječnicima duša. Tako se Diogenu pripisuje riječ: “Razuman čovjek trebao bi, poput dobra liječnika, uvijek biti na pomoć ondje gdje je više bolesnih i posebice se zadržavati ondje gdje ima najviše nerazumnih.“ Novi zavjet ne preuzima cijeli misaoni sustav te grčke filozofije, već samo metaforički govor. Grijeh kao bolest u Novome zavjetu samo je isječak iz cjelovite biblijske slike, gdje ta metafora stoji u suodnosu s drugim metaforama. Važno je da ona čovjeka promatra cjelovito, kao tjelesno-duhovno biće. Spasenje i ozdravljenje zato nisu razdvojeni. Oproštenje grijeha želi doprinijeti uspjelome, sretnom životu. Tako biblijska poruka ima terapeutsku dimenziju, što je, nažalost, u današnjoj pokorničkoj praksi katkada zanemareno.

Njemački duhovi pisac Paul Roth napisao je zanimljivu knjižicu pod naslovom “Svi su oni još na životu“, u kojoj osobe iz Novoga zavjeta pokušava prenijeti u naše vrijeme ili, bolje rečeno, usporediti njihovo negdašnje i naše današnje ponašanje. Već u predgovoru on kaže: “U ovoj se knjizi pojavljuju osobe iz Novoga zavjeta – loše i dobre – i tumače zašto su tada nastupale tako, a ne drukčije. Ponešto od toga što iznose ne odgovara istini. Ali jedno je jasno: Svi su oni još na životu – loši i dobri“. Doista, poput Mateja i danas se mnogi raduju Isusovu pozivu iako je, možda, došao u njihovoj poodmakloj dobi. Isus i danas privlači mnoge “carinike i grešnike“, koji u njemu vide nadu i mogućnost promjene vlastitog života. No, i danas se javljaju za riječ moderni farizeji koji za to nemaju razumijevanja. Mnogi kršćani teško shvaćaju da treba mrziti samo grijeh, ali ne i grešnika. Grešnik je dovoljno kažnjen svojim grijehom, on je bolesnik kojemu treba pomoći.

Kad je prije tridesetak godina austrijski teolog A. Holl objavio knjigu pod provokativnim naslovom “Isus u lošem društvu“ (“Jesus in schlechter Gesellschaft“), htijući protestirati baš protiv toga farizejskog duha u Crkvi, mnogi su knjigu napali prije nego su je i otvorili. Dosta im je bio naslov koji zapravo izražava sažeto sadržaj i problem današnjega evanđelja. Isus se nije bojao društva onih koje je sam, zbog njihova grijeha, nazvao “bolesnima“. Ne želi bagatelizirati njihov grijeh, nego ih pozvati na obraćenje. Sjedao je s njima za isti stol da bi im pokazao kako su i oni pozvani na gozbu kraljevstva Božjega. Očito je da su mnogi carinici i grešnici Isusova vremena to doživljavali kao priliku svoga života koju nisu propuštali. Nažalost, danas postoji drugi problem, a taj je gubitak osjećaja za svaki grijeh kod mnogih ljudi. Zato i ispovijedi mnogih kršćana više sliče na vlastito pravdanje i napad na druge negoli optužba za osobne grijehe. Stoga je potrebno raditi istodobno na dva kolosijeka: treba buditi u ljudima osjećaj za grijeh, a onima koji ga imaju pomoći da nadvladaju svoj grijeh, dožive milosrđe, ali i da sami budu milosrdni prema drugima.

Da je Crkva kroz povijest više ljubila grešnike, bila bi zacijelo ostala vjernija svome Učitelju, koji je došao da njih pozove na obraćenje (I. DUGANDŽIĆ, Jedan je vaš učitelj. Biblijska razmišljanja u godini A, HILP, Zagreb, 2008,156-159).