Jedna od značajki našega života ovdje na zemlji jest da živimo u dvojakoj mogućnosti. Možemo se spasiti, prihvaćajući Božju spasenjsku ponudu, a možemo se i svojevoljno isključiti iz spasenja. Bog ne spašava onoga tko ne želi biti spašen.

Oporba i nerazumijevanje prema Isusu konkretiziraju se ovdje u dva stava: rodbine i književnika. Prvi sude njegovo ponašanje na osnovi shema zdravog razuma i zaključuju: „Izvan sebe je“ (Mk 3,21) – Nije pri sebi. Drugi, teološki potkovani, prave dijagnozu: „Opsjednut je Beelzebulom i uz pomoć Poglavice zlih duhova izgoni zle duhove“ (r. 22).

Luđak ili opsjednuti, „nenormalan“, bilo na općoj ili na službenoj religioznoj razini. Njegovo ponašanje ne ulazi u opće prihvaćene načine. Ključni pojmovi za razumijevanje nepoželjne epizode koja ima kao protagoniste Isusove rođake jesu:  kuća, izvan, njegovi. Tu je paradoks Isus, koji je u kući, a smatra se da je izvan. I njegovi, koji su vani, namjeravaju ga vratiti u kuću. Naime ona kuća nije njegova kuća. On se posvećuje pojedincima koji nisu „njegovi“, nego je svijet taj koji mu uzima vrijeme i snage, ne samo da mu ne da jesti, nego mu priječi uzeti zalogaj. Nema drugog objašnjenja: „Izvan sebe je“.

„Izvan sebe je“. Mogli bismo kazati: „Izvan nas je“. Izvan naših modela, predviđanja, ravnoteža. Često se nalazimo u pogibelji da ljubimo osobe na isti način kako to čine Isusovi rođaci. Idemo „uzeti“ ga, kako bismo ga postavili prema svojim kriterijima – misleći za njega, odlučujući umjesto njega.

Upotrebljava se glagol „žrtvovati se“, ali ne u smislu „dati se“ drugomu, dajući mu potpunu slobodu. Često se čine divne stvari za „ljubljenu“ osobu. No, ne vodi se računa da treba, prije svega, žrtvovati se u smislu žrtvovati vlastite planove, ambicije, viđenja, da bismo prihvatili drugačiji izbor drugoga, put koji nije naš, plan izvan naših perspektiva i koji puta i izvan naših interesa…

Zaista se žrtvujemo za drugoga kada ga puštamo da bude „izvan sebe“ ili bolje „izvan nas“. Osoba se žrtvuje za drugoga onda kada se odriče nastojanja „programirati ga“ na svoju   sliku i priliku.

Književnici koji su sišli iz Jeruzalema, zabrinuti su zbog glasa (slave) koji se stvara oko Isusa. Njegovo propovijedanje poprima zabrinjavajuća stajališta. Izvan je pravovjerja, ali ga prate izvrsni čini, neosporiva čudesa. Dakle, zakonoznanci, književnici nisu mogli zanijekati očevidnost Isusovih djela, a Isusa ne žele priznati Mesijom, jednostavno njegovu moć pripisuju utjecaju Beelzebula.

Ovi intelektualci ne zalažu se previše nego izriču mišljenje: „Ima Beelzebula i Poglavicom zlih duhova izgoni zle duhove“ (Mk 3,22). Isus ne odgovara izravno. Služi se usporedbom. Njegove su slike više aluzija nego precizne replike. Smisao bi mogao biti slijedeći: Sotona nije tako nerazborit da ratuje protiv samoga sebe. Kuća razdijeljena „u samoj sebi“ jest kuća koja se bori „protiv same sebe“ (usp. Mk 3,25). Ako se Sotona pobunio protiv Sotone i izgoni svoje demone, konac mu je. Izvršit će samo-uništenje. Ali nije tako. Naprotiv kraljevstvo Sotone se ljulja, ne zbog unutarnjih nesuglasica nego zbog toga što je došao jači od njega. Ovo je središnji Isusov argument. Njegovim dolaskom snage zla pretrpjele su poraz. Pozvani smo shvatiti i razumjeti da je Isus Krist jači od Sotone. Isus, potomak Žene, sin Marijin, došao je dokončati moć Sotone. Gospodin je došao osloboditi čovjeka, obnavljajući ga iznutra. Izbacio je napolje kneza ovoga svijeta koji je čovjeka držao u ropstvu grijeha.

1. Schlier ističe: „Ova Kristova bezinteresna ljubav, usmjerena Bogu i ljudima, razotkriva i pobjeđuje duh egoizma i otima svijet od onoga koji ga zloupotrebljava. Ta ljubav dostiže svoju puninu na križu…“ Upravo kada je pribijen na križ, Krist Neprijatelja „drži vezanim“, drži ga u svojoj vlasti i oduzima mu „njegovu robu“, tj. ljude.

„Tko je moja majka i tko su moja braća?“ (Mk 3,33) Sada se već on nalazi na drugoj razini, na kojoj ne postoje stečena prava, nego samo mogućnosti. Od sada su Isusova „majka, braća i sestre“ oni koji vrše volju Božju. To svi mogu postati. Svi oni, koji slijedeći njegov primjer prihvaćaju očevu volju i savršeno je ispunjavaju, sjedinjeni su s njime tako prisnim vezama da se one mogu izjednačiti s najužim rodbinskim vezama. Rodbina nije anagrafska činjenica, nego je u ovom slučaju stečena. To su oni koji vrše volju Božju. Više nego polazište, to je odredište. „Evo moje majke!“ (Mk 3,34). Isus, bacivši pogled uokolo službeno je „priznao“ pripadnike svoje nove obitelji. Iz ove nove obitelji nisu isključeni rođaci po tijelu. Ali i oni moraju također ‘ući’ „čineći volju Božju“. Isusovi rođaci su oni koji misle da imaju pravo na njega, grade neku vrstu monopola-zaštite. I smatraju one koji „stoje s njim“ kao one koji ga zloupotrebljavaju. Kada Isus izlazi vani, prema drugima, tzv. „njegovi“ se žure uzeti ga, jer bez njega se ne osjećaju sigurni. Trebaju ga kako bi dali čast svojoj kući. Krist ne može ne biti s njima iako su oni vrlo udaljeni od njega.

Ipak čitav Isusov život se odvija vani. Rađa se izvan svoga kraja, izvan kuće. Daje da ga nađu magi – kraljevi sa Istoka, narod koji dolazi izvana. Ide u izbjeglištvo izvan svoje domovine. Također umire izvan grada. Kada je netko siguran da će ga naći u grobu, tamo gdje su ga položili (Iv 20,15), on je već vani, na drugom mjestu. Lakše je reći gdje ga ne možemo naći nego gdje ga možemo naći. Ne nalazimo ga ondje gdje očekujemo da ćemo ga naći ili gdje bi, po našoj računici, trebao biti.

Nastojmo vršenjem volje Očeve ostvariti sjedinjenje s Kristom i iz tog jedinstva crpimo u svakodnevnici snagu da mognemo nadvladati Sotonu i onemogućiti njegovo djelovanje.