Isus šalje svoje učenike u sav svijet da propovijedaju evanđelje. Crkva u hodu, dakle svi vjernici, jest misionarska po svojoj naravi jer potječe iz slanja Sina i Duha Svetoga po odluci Boga Oca. Krist je, odlazeći u nebo, svijet ostavio brizi, ljubavi, domišljatosti svih svojih vjernika, dakako osobito onih koje je na poseban način pozvao u svetu službu.

Svijest da smo pozvani i od Boga ljubljeni ulijeva u naša srca odgovornost za služenje i radost življenja. Nezamisliv je, upravo neočekivan poziv kojim Bog pokazuje čovjeku da ga treba, više nego što čovjek osjeća potrebu za Bogom: “Odsada pak, budete li mi se vjerno pokoravali i držali Savez moj, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet“. Bog ništa ne nameće, ni na što ne prisiljava; On samo poziva, kao što je vidljivo u 1. čitanju. Bog izraelskom narodu predlaže vlastiti plan: “Ako želite…“, možemo zajedno učiniti velike stvari. Bog se ne zadovoljava da u njegovu narodu postoje sveci, nego želi imati narod “svet“ – narod koji je s njim u zajedništvu i koji njemu pripada.

“Vi ste vidjeli što sam sve učinio za vas…“. Kao da još dalje objašnjava: “Nisi vodio računa da je iza određenih odlučnih događaja bila moja ruka?“. Vrijeme je da postanemo svjesni da sve ono što jesmo i što imamo Njemu dugujemo. Svako naše dostignuće je milost. “Ako hoćeš, ako mi dopustiš, dat ću ti još više“. Bog želi utvrditi našu raspoloživost i otvorenost u primanju njegovih darova.

“Nosio sam vas na orlovskim krilima i k sebi vas doveo!“ Evo znakovite slike kojom se pokazuje Božja skrb za narod. Orao, za razliku od drugih ptica, svoje mlade ne uzima pandžama, nego ih mirno nosi na krilima. On leti iznad svih i, stoga, opasnost ne može doći odozgor. Slika opisuje nesposobnost Izraela u trenutku izbora i nježnost božanske pedagogije. Bog saveza nježno podiže ljude i privlači ih k sebi velikom snagom svoje ljubavi, želeći ih zadržati ne prisilno nego njihovim slobodnim odgovorom. “Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost“ (Jer 31,3). Božanska pedagogija štiti, potiče, izaziva, u smislu poziva izvana. Intimnost s Bogom je u skladu s našom odgovornošću. Bog bdije nad nama upućujući nas u avanturu vjere, očekujući našu odgovornu suradnju.

“Dok smo još bili grešnici, Krist je umro za nas“. Krist nije umro zbog naših grijeha, nego usprkos našim grijesima. Njegova žrtva, prije nego je bila ispaštanje, jest darovna žrtva, spontana, besplatna, bezuvjetna. Ako je Kristova žrtva bila protiv svake logike, uspješna za grešnike kakvi smo bili, koliko će više biti za pojedince koji to više nisu. Ljubav Božja je uspjela skršiti oklop našeg neprijateljstva. Zamislite što ta Božja ljubav ne bi bila kadra učiniti zbog našeg prijateljstva!

“Isus, vidjevši mnoštvo, sažali se nad njim…“. Isus, gledajući mnoštvo, vidi pojedine osobe, svakoga s njegovim licem, imenom, poviješću. Mnoštvo za Njega, nije nikada bio okvir kako bi slavio svoju pobjedu, nego prilika za uspostavljanje odnosa “jedinog“ sa svakim pojedinačno. Njegov pogled stavlja u središte “jedno“, njegova ljubav ovija nježnošću pojedinačno svaku osobu. Pred Njim postojim ja sa svojim problemima, sa svojim teškoćama, smetenostima, specifičnim zahtjevima, očekivanjima… Pravi pastir kojem je povjeren novi narod Božji, oslobođen raznih oblika ropstva, mora pokazati da zna računati na svakoga. Apostoli su ljudi “moći“ koju im je dao Isus da mogu “oslobađati“, “liječiti“, i tako biti pravi pastiri a ne činovnici. Apostoli, jer su sve primili “besplatno“, obvezni su sve dati “besplatno“. Jedini dozvoljeni interes jest njegovati zrelost i rast u slobodi osobe.

Bog je vjeran svojim izabranicima. Svaki Božji poziv obvezuje na vjernost do kraja. Oni koji su danas pozvani odgovorniji su nego stari Božji izabrani narod, jer se njihovo svećeništvo temelji na svećeništvu Krista koji je jedini istinski Svećenik. Krist koji pomiruje ljude s Bogom temelj je svakog svećeništva, daje mu snagu i milost vjernosti.

Zato ti upućujem svoju molitvu: Isuse, Ti si središte svijeta i povijesti. Učini da svaki moj dan bude komadić puta prema Tebi i daruj mi da mogu hrabro hodati noseći onaj dio čovječanstva koji mi pripada, noseći u sebi i u svom životu danas sve osobe i situacije koje su mi na neki način povjerene. Prinosim Ti ih sa svim onim što ću danas živjeti kako bih proslavio Tvoje Ime na bilo kojem mjestu i kako bih s Tobom mogao sudjelovati u hvali i ljubavi Oca (usp. C.M. Martini, Suonerò pre te sull’arpa a dieci corde, Piemme, 1994,43).