XI. nedjelja kroz godinu (B)

Govoreći o kraljevstvu Božjem, koje je donio na zemlju kao nebeski dar i dragocjenost, Isus se služi slikama, usporedbama ili pričama kako bi ga slušateljima što bolje predstavio. Objavljuje neizrecivu uzvišenost našega Boga i njegovu posvemašnju zauzetost za čovjeka. On ostvaruje osobno prijateljstvo Boga s čovjekom obdarujući čovjeka Božjom ljubavlju. Origen će istaknuti: sam Isus Krist je to Božje kraljevstvo.

Bog je ljubazni Otac pun brižnosti i pažljivosti za sve članove svoje obitelji. Tko to od nas nije nešto tražio od Boga, posebno u trenucima muke, patnje, očaja? Odgovor Oca nebeskoga uvijek je bio jednostavan i predivan: dođi i nastani se u mojoj kući, gdje ćeš sigurno pronaći hlad, smještaj i odmor. Na ovakav Božji poziv djeca Božja ne mogu negativno odgovoriti, jer bi to bilo udaljavanje od vlastitog života, udaljavanje od onoga koji nam je dao život. Nije lako naći pravi put do Božjeg prebivališta. Mnogobrojne su zapreke koje nam prave velike poteškoće. Ali Božja ljubav je uvijek veća od naših malenosti i bijeda: uvijek smo prihvaćeni, također i u teškim nedoumicama.

Prispodoba o Kraljevstvu Božjem je živa i privlačna, a u isto vrijeme tajnovita te uvijek zahtijeva veće razmišljanje. Bog djeluje u svijetu tiho, bez buke, da bi uspostavio svoje kraljevstvo za spasenje ljudi. Služi se malenim i poniznim ljudima i stvarima. Kako je samo sitno i maleno sjeme koje se baca na njivu u pripremljenu zemlju! Kako je neznatno gorušičino zrno!

Isus se služi upravo ovim slikama da nam približi kraljevstvo Božje, koje je skrivena stvarnost, zasijana u poniznim srcima, a ipak posjeduje snagu i životnost da se nezamislivo širi. Iako poljodjelac ne može shvatiti i ne može pratiti kako klija i raste sjeme bačeno u zemlju, rast je siguran i događa se na Bogu znani način. Evanđeoska usporedba o sjemenu i gorušičinu zrnu poziv su na koji je jedini pogodan teren za rast Božjeg kraljevstva.

Zaustavimo se na govoru o zrnu koje raste samo od sebe, spontano, skriveno, o zrnu koje klija bez učinka ruke, o zemlji koja daje plod, i konačno o strpljivom zemljoradniku, punom povjerenja, punom nade. Ove usporedbe su poticaj na zdravi optimizam temeljen na božanskoj djelotvornosti. Bog je uvijek prisutan i djeluje u povijesti čovječanstva. On neumorno sije sjeme svoga kraljevstva. I sama Crkva kao suradnica u ovoj sjetvi poput zemljoradnika strpljivo čeka plodove svoga rada. Svima nama upućen je poziv: strpljivo i s nadom čekajte čas koji je Bog odredio.

U ovom kontekstu prispodoba može dati odgovor na nestrpljivosti zelota – prisutnih također i među apostolima – koji su željeli odlučno prijeći na djelo; na nestrpljivosti njegovih, koji bi rado primili očiti uspjeh, na pretjerani zanos i na apokaliptička računanja. Odgovor je i poziv na mir i unutarnjost za ljude svih vremena koji su pohlepni za senzacionalističkim događajima. Iz liturgijskih čitanja, osobito današnjeg evanđelja, možemo iščitati neke važne smjernice:

  1. Prioritet ima naviještanje evanđelja. 2.Treba imati strpljivosti i povjerenje u Božje djelo. Nikada dramatizirati, ni onda kada nam se čini da će led sve uništiti. 3. Učimo se poštovati druge i Duha Svetoga koji je prisutan u ljudskom srcu. Radi se o tome da ne držimo druge glupima i da Duh Sveti nema mjesta ondje gdje život očekuje od psihologije i sociologije. Ključna rečenica u prispodobi je: „Sjeme niče i raste, a da on (čovjek) ništa o tom ne zna (ili ništa ne razumije). Zemlja sama od sebe donosi rod“ (Mk 4,27). To je veliki Božji osmijeh na Crkvu i na nas. U ljudskom srcu kraljevstvo Božje, svetost – razvija se skrovito, u tajnosti. Unatoč našoj slabosti i nesavršenosti, ne treba gubiti nadu. Ustrajmo u nastojanju, a svoje pouzdanje stavimo isključivo u Boga, jer njegova ljubav čini nemoguće mogućim.

Kako vidimo, Kraljevstvo Božje dolazi, događa se. Znanost se, sa svoje strane brine samo za moguće. Sociolozi, psiholozi, stratezi, osuđeni su na proučavanje mogućeg i dobro rade svoj posao. Rast je temeljni zakon koji upravlja životom svakoga kršćanina i cijele Crkve kroz povijest. U malenosti, u polaganu i strpljivu rastu – sazrijevanje kroz neprilike, kroz velike i male protivnosti, kroz umiranja – dolazi se do zreloga klasja tj. do punine života.

Mk 4, 26-34

 

Manje od svega sjemenja na zemlji postane veće od svega povrća.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu:

»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«

I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«

Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.

Riječ Gospodnja.

Podijelite: