Braćo i sestre, što smo bogatiji životnim iskustvom, to više zamjećujemo, čitajući Sveto pismo da su u njemu slike bogatije životnom mudrosti. Jer, svi mi doživljavamo olujna vremena, izvanjski ili nutarnje ili na oba načina. Slično oluji na jezeru ili kad se valovi životnog mora tako uzburkaju, da počnemo gubiti pouzdanje u vlastite snage i nastaje panika, strah i tjeskoba. Isus zna da jedino što u ovom času oluje može učiniti jest biti u miru i vjerovati u snagu Očeve ljubavi.

Isus neprestano u dušama svojih suvremenika budi pitanja. Događaju se tako divne i čudesne stvari oko njega. Tko li je ovaj koji ima toliku vlast nad elementima prirode? Tko li je ovaj koji se tako smireno vlada usred sveopćeg nemira? Tko li je ovaj koji ne zapada u paniku ni u strah kada su svi zahvaćeni njima? I mi se pitamo: „Tko je Isus iz Nazareta?“ Konkretnije: Tko je za mene Isus Krist?

U našem svijetu postoje oluje koje u ljude siju strahove. Pred olujama treba biti mudar i hrabar, a nadasve vjernik. Tko je mudar predvidjet će moguće oluje i dobro će pripraviti duh za obračune. Hrabri se nikad ne predaju i borbom nevolje nadvladaju. Vjernici znaju za oluje koje ponekad nadilaze ljudske sile. Kršćanin se djetinje povjerava i pouzdaje u Providnost nebeskog Oca kojega nam je Isus objavio.

Oluje mogu biti prirodne – kao potresi, poplave, nevrijeme na kopnu na moru, pošasti, bolesti, epidemije i kozmičke kataklizme – a mogu biti i duševne: tjeskobe, strahovi, žalost, duševni poremećaji, psihički šokovi i krize, gubitak životnog smisla, razočaranja, depresije, izgubljenost i gubitak vjere.

Kršćani bi trebali pružiti otpor i jednim i drugim olujama, i to zajednički ujedinjujući svoje snage i vjerom se oslanjajući na Božju silu. Job, kako smo čuli u prvom čitanju, u velikoj je nevolji: sve mu propalo, a on u bolesti ostao sam. Traži pomoć i razjašnjenje od ljudi. Njegovi prijatelji ne uspijevaju mu objasniti zašto se sve to upravo njemu događa. U svoj svojoj muci, boli i tjeskobi Job se obraća Bogu tražeći od njega objašnjenje. Bog ne objašnjava Jobovo stanje teorijama, ne daje čak ni razloge nego ga upućuje na tajnu svoje mudrosti i veličine. Ukazuje mu se kao Stvoritelj i Gospodar svega. On ravna svime, pa i morskom valovlju stavlja granicu.

Druga oluja je na Genezaretskom jezeru gdje se Isusovi učenici bore s valovima. Uvidjevši da su nemoćni, zahvatio ih je strah, panika. Zazivaju Isusa koji, umoran od napornog dana, na krmi spava. Probude ga, a on još jednom pokazuje svoju božansku moć: jednom riječju utišava valove (usp. Mk 4,39). Učenici u strahopoštovanju shvaćaju da njihov učitelj nije običan čovjek jer je izveo djelo koje čovjek ne može činiti. Njihov Učitelj je uistinu Sin Božji. S Isusovim nastupom Bog je, jednom zauvijek, objavio kako je sve u njegovoj ruci i kako je on uvijek na čovjekovoj strani. Isus svojom božanskom moći smiruje apostole, smiruje lađu i more. Izvor mira je u Isusovu srcu, u njegovu potpunom predanju nebeskom Ocu.

Vjerom i povjerenjem protiv strahova. Ne možemo biti pošteđeni nevolja i oluja. Možemo im se suprotstaviti povjerenjem tako što jedni druge zovemo u pomoć, jedni drugima pomažemo. Vjerom možemo učiniti još više. I najveće oluje, kao što su ratovi ili teške bolesti, možemo nadvladati povjerenjem u Boga. Imati povjerenja u Boga znači vjerovati. U vjeri Bog kaže čovjeku kao nekoć Jobu: „Ne boj se, ova teška nevolja će proći, ti ćeš kroz nju ojačati. Ja imam s tobom dobre namjere. Vidjet ćeš da će sve dobro svršiti; ojunači se i ustraj u borbi do kraja. Imaj povjerenja u mene, ja kontroliram situaciju. I valovima tvoje oluje mogu reći: ‘Dotle ćeš – dalje ni koraka!’ Uostalom ja sam  Život i tebi se ništa neće dogoditi, makar se morao sresti i sa samom smrću. Božja je volja mir naš. Bog je Gospodar nad olujama i nad smrću. To čovjekovu dušu umiruje mirom koji nigdje drugdje ne bi našao. Vjera počinje kada uspijemo shvatiti da je Bog svemoćan i prepoznati što je sve kadar i voljan učiniti  za nas.

Crkva je Isusova lađa na uzburkanom moru povijesti. Od samog svog početka morala je isploviti na pučinu. Ona u vremenu ne poznaje mirne luke. Crkva je na valovima svjetskih događaja, plovi kroz stoljeća i toliko puta je bila u opasnosti. Navaljivali su na nju vjetrovi progona, u kojima je žrtvovala vojsku mučenika, vjetrovi krivovjerja, iz kojih je isplovila s čistim naukom o istinama vjere. U svim nevoljama kršćani su kao i učenici budili Isusa svojom vjerom i on je svaku buru utišao. Ništa se veliko u životu ne postiže bez životne borbe i žrtve. Krist je uvijek sa svojim vjernima i sa Crkvom. On nas poziva na borbu sa životnim poteškoćama da ojačamo u karakteru i u vjeri. Svjesni smo da svi mogu zatajiti: crkve i crkvene ustanove, biskupi i svećenici, ali Isus neće zatajiti. Veliko je čudo u Kristovu vodstvu Crkve i pojedinaca preko oluja i teškoća do sigurne luke spasenja.