Na početku ove svete mise upitajmo se: Što mislim o Isusu? Što on osobno znači za moj život? „Isuse, tebi živim, Isuse tebi umirem, Isuse, tvoj sam živ i mrtav“ Ovdje se misli: Isus je temelj mog života, on je također cilj moga života, on je središte što me čuva, nosi i vodi – svaki dan, svaki sat, cijeli život.

Svi smo mi djeca Božja po vjeri u Krista Isusa, jer smo u njemu kršteni. Ali što znači vjerovati u Krista? Tko je Krist za nas? Ovo je ključno pitanje koje uvijek iznova traži odgovor i kršćanske zajednice i svakog pojedinca u njoj. Koliko doista poznajemo povijest Isusova života i djelovanja? Odgovor bi trebao doći iz osobnog uvjerenja, iz naše vjere, iz onog što istinski doživljavamo i životnom praksom potvrđujemo. Da bismo ovo učinili trebamo se susreti s Isusom Kristom licem u lice kroz evanđelje i u molitvi. Tako ćemo uspjeti, malo po malo, upoznati pravo Kristovo lice. Riječ Božja danas nam sugerira da podignemo pogled na „onoga koga smo raspeli“. Križ je najviši trenutak objave Boga: u križu nam Bog otkriva dubinu svoje naravi. Krist povezuje u jedan događaj muku i smrt s uskrsnućem, stoga i svoje učenike pridružuje ne samo svojemu križu nego i svojem uskrsnuću. Naša supatnja s Kristom pod znakom je i nadom naše uskrsne proslave zajedno s njim. Opredjeljenje za Isusa istodobno znači i nasljedovanje njega u nošenju križa. Na križu razumijevamo da je Bog ljubav.

Trebamo se izjasniti tko je Krist za nas. Izjasniti se znači biti raspoloženi često prolaziti istim putem ili slijediti ne previše privlačiv put. Često nam se čini da smo molitvom platili račun Bogu i da nakon toga možemo se vratiti našoj svakodnevnici i dnevnim poslovima, prijeći na put koji nam je blizak. To je iluzija. Naprotiv, moliti znači ne vraćati se više natrag. S molitvom nestaje naš put. Jedini put koji je prohodan jest Isusov. Onaj koji nam on opisuje ostavljajući nas zaprepaštenima, gotovo nevjernima. Biti promaknuti u Njegovoj pratnji uključuje biti diskvalificirani u očima ljudi koji vrijede. Ako odgovorimo ispravno na ovo pitanje: „Tko sam ja za te“, tada nas neće više zanimati mišljenje ljudi, nećemo se više brinuti za promišljanje drugih. Zapravo: ovaj Bog ne nudi nam svijetle perspektive, jer mi više volimo stati na put riječima, maskirati se, opravdati se, osloboditi se, naći prostore mira. I, više nego sakupiti časti i uspjehe, treba podići križ: „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj  i neka ide za mnom…“ Križ nije taj koji mi možemo programirati. Križ je već tu: smetnje, podjele, problemi, patnje, teškoće, nerazumijevanja, teške svakodnevne obveze. Nije dovoljno reći: „Također i ja imam svoj križ za nositi“. Treba ga nositi prema Kristovoj logici, prema perspektivi Kraljevstva. Ne prema logici uspješnosti, prestiža, unaprjeđenja. Kristov križ želi izreći žrtvu iz ljubavi, raspoloživost gubljenja vlastita života, solidarnost sa siromašnima, angažman za pravednost. Križ, za vjernika, postaje kritična točka, točka nevraćanja natrag. Križ je mjera vjernosti Bogu i čovještvu ljubljenom od njega. Križ je jedina perspektiva valjanog suda i kritika svjetskih moći. Ne radi se, dakako, niti o traženju niti o još manjem voljenju križa, nego o voljenju preko križa.

Isus ne kaže da pitamo ili tražimo ili izaberemo, nego da „uzmemo“ vlastiti križ svaki dan. Prihvatiti križ ne znači prihvatiti da je stvarnost ono što jest, potvrditi postojeće stanje, suobličiti se nepromjenjivoj naravi njegovih zakona i uvjeta. Prihvatiti križ uključuje promjenu, prije svega, unutar nas, zatim, promjenu izvan nas, u društvu, u svijetu, u našem ambijentu. Križ postaje sredstvo promjene, preobrazbe, element neravnoteže, prijetnja postojećeg reda ili nereda. Križ je san sklada i pomirenja, izazova, razoružanje vladajućih sila. Vjera u Krista je potrebnija od novaca u životu svakog dana, od sitniša svakodnevnih obveza. Krist ne traži od nas da potpišemo proglase, manifeste koji „označuju povijesni datum“ ili „odlučnu prekretnicu“. Traži od nas da potpišemo ugovor s križem. Potpisati ugovor s križem znači obvezati se da nećemo nedostajati sastancima „svaki dan“, da ćemo se naći  u svim svakodnevnim prigodama, uzeti na se vlastite odgovornosti u skromnim svagdanjim prilikama.

Preokreti koji mijenjaju nešto u povijesti čovječanstva su oni koji se nalaze na dugom oštrom putu, nimalo svečanom, koji vode mjestu koje se ističe križem Jednoga koji je poslan u smrt, kao buntovnik, u društvu zločinaca. „Utjehe“ dolaze od onoga čovjeka koji je potpisao s križem svoju ljubav za sve. Križ je dokument koji se lako čita, koji je vjerodostojan i sposoban promijeniti sve. Čavli su uvjerljiviji od svih uzvika, od  znanstvenih navođenja… Da, moramo promatrati onoga „Koga su razapeli“ da bismo razumjeli što znači „izjasniti se“ u korist nekoga. Krist zahtijeva od vlastitih sljedbenika da njihove izjave i djela, budu opečaćeni jedinim i vjerodostojnim potpisom: križem.