“Onoga dana kad više ne budete gorjeli od ljubavi mnogi će umrijeti od studeni“ (Francois Mauriac). Mogu li posvjedočiti da živim od Isusa i da je “Isus za mene most preko kojega idem u drugi život? On daje svjetlo mome životu, a u tom svjetlu saznajem tko sam, odakle dolazim, kome pripadam i kamo idem“.

Tko zbog Krista sve stavi na kocku, taj će sve dobiti! Najintimnija čovjekova želja jest postići sreću /blaženstvo/ i posjedovati je. Ali kako? Svi se želimo ostvariti, pa prema nekom ljudskom nahođenju stvaramo mjerila ostvarenja života. Takva mjerila zovemo standardom. Ljudska logika je uvijek predlagala ova mjerila, a vrijeme i društvo, uz ona univerzalna mjerila, neprekidno su nudili i suvremene mogućnosti ostvarenja. U opća mjerila ostvarenja ubraja se i obiteljska sloga i zajedništvo. Današnje doba pozna i osobna mjerila za ostvarenje života: jedno-dvoje djece, stan ili kuća u gradu, kućni ljubimac na uzici, auto u garaži, lagano radno mjesto i dobra plaća, imati što jesti i piti, odjeća takva da te ne smatraju staromodnim nego da si u trendu.

Gdje se nalazi istinska sreća? Jedna ruska priča govori kako su dva ruska monaha saznala iz jedne knjige da ima mjesto gdje se dotiču nebo i zemlja i tko dođe ondje, bit će sretan. Odlučili su potražiti to mjesto. Dugo su putovali svijetom, suočavali se s raznim poteškoćama i opasnostima, dolazili u napast da odustanu, no konačno su našli to mjesto. Trebalo je samo otvoriti vrata i ući, a kad su ušli, opazili su da se nalaze ondje odakle su pošli: svaki u svojoj samostanskoj ćeliji. Smisao priče je jasan: sreća je ondje gdje se nalazimo, gdje moramo ispuniti ono što se od nas očekuje. Ljudi i nesvjesno primjećuju i zapažaju one izvore sreće iz kojih mi zahvaćamo, one Božje sile koje u nama djeluju.

Sv. Augustin daje nam odgovor: “Gospodine, nemirno je srce naše dok u tebi ne počine“. I sv. Pavao još konkretnije kaže: “Krštenjem smo, dakle, zajedno s njime ukopani u smrt da, kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života“. Novi život, novo stvorenje, novi svijet s Kristom nalazi se u nama. Tko živi po krštenom životu i uzima vlastiti križ kako bi slijedio Krista, dok je u stanju prihvatiti druge u ime Gospodinovo, naći će puninu života i neće izgubiti vlastitu nagradu. Slijediti Njega znači odreći se smrti grijeha kako bismo živjeli u njegovoj milosti, odreći se laži radi njega koji je istina, odreći se tame radi njega koji je svjetlo. U njegovoj milosti, u njegovoj istini, u njegovu svjetlu čovjek doseže blaženstvo.

Slijediti Krista nosi sa sobom odvajanje, odreknuće, proturječnosti, borbe. Pristati uz Njega uključuje živjeti odlučne izbore. Riječi koje nam je Isus predao u evanđeljima odnose se na temeljni zakon križa. Mislimo na blaženstva, na poticanje da damo život kako bismo ga ponovno našli, na ponovljeni poziv da se ne brinemo za sutra, da stavimo sve u ruke Božje. Dajući križu smisao, Isus ga je učinio nosivim. “Moram ti zahvaliti, tvoj teret me je ojačao“. Zakon križa se zrcali u sakramentima. Krštenje je ulazak u smrt Kristovu, kako bismo imali udjela u Njegovu slavnom životu. Euharistija je sama Kristova smrt stavljena u naše ruke. Sakramenti, askeza, liturgija, evanđelje trajni su i vječni poziv na taj početak, koji je plod dinamike Krista umrlog i uskrslog. Promatramo li mirno i dugo krvavo Kristovo lice, malo pomalo ćemo ulaziti u milost otajstva. Naravno uvijek će ostati u nama dio koji se opire, koji blokira, odbija križ. To je borba u kojoj smo pozvani svakodnevno se angažirati s jakom odlukom da dosegnemo – ostvarimo u vlastitom životu crte lica Krista, raspetog sina Božjega.

U današnjim čitanjima iščitavamo tri tipa kršćanske gostoljubivosti :

Ona nježna i spontana prema siromašnom i osamljenom: to je gostoljubivost koja ne prolazi a da ne ostavi znak (1. čitanje); Prorok ne nastupa s visoka. Slugu svoga prihvaća kao prijatelja i savjetnika. Maleni i jednostavni ljudi nekad bolje zapažaju potrebe drugih ljudi. Čitanje nam govori o ženi koja silno želi imati porod. Prorok se našao između nje i Boga kao posrednik i zagovornik. Nema kršćanstva gdje se ne njeguju kreposti.

Ona velikodušna i radosna prema bližnjem, s uvjerenjem da svako ljudsko lice krije crte Kristova lica. Naša dobrota i pažljivost, koju unosimo u svoje međuljudske odnose, trebala bi u drugima izazvati hvalospjev samoj Božjoj ljubavi.

Ona koja potiče na evanđeoski radikalizam koji postaje potpuna solidarnost s Gospodinom, toliko da nasljedujemo samoga Krista radi njegove ljubavi (3). Ovaj tip gostoljubivosti uključuje “biti mrtvi grijehu“ (2) i uvodi nas u spasenjsko otajstvo.

Isus nas poziva na življenje gostoprimstva i obećava nagradu. Ako tako živimo zagledani u vječnost, činimo svoj život korisnim i dragocjenim. “Primi li netko proroka zato što je prorok, dobiva prorokovu nagradu.“ Nagrada pravednika je čista savjest. Može li se na nama primijetiti išta od novoga svijeta? Vidi li se da smo Božji ljudi? Dobri su ljudi uvijek dobri glasnici dobroga Boga. Kao što u bojama i mirisu cvijeća prepoznajemo žar i toplinu sunca, tako isto u dobroti ljudi prepoznajemo i vidimo dobrotu Božju. Dobri su ljudi ižarivači i svjedoci Božje ljubavi kao što to prepoznajemo kod ove žene Šunamke.

Gospodin će nam pomoći da vidimo u bratu i sestri znak njegove prisutnosti i da ga ljubimo kao što je Krist ljubio nas. “Tko napoji jednog od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća“. Sve dok čovjek svjesno i dragovoljno trpi zbog Božje veličine, njegovo trpljenje će biti gubitak koji u konačnici rađa dobitkom života.