Život i smrt su na svoj način sadržaj Svetog pisma. Božja Riječ u Svetom pismu, a povrh svega Božja Riječ utjelovljena, Isus Krist, budi u čovječanstvu nove nade i nove životne snage. On će proglasiti da Bog „nije Bog mrtvih nego živih, jer – njemu svi žive“ (Mt 22,32, Lk 20,38). Naša vjera počiva na činjenici Kristova uskrsnuća: „Ja sam … Živi … te imam ključe Smrti i Podzemlja“ (Otk 1,18).
„Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih“ (Mudr 1,13). On je čovjeka stvorio za život i to vječni život. Jedino čovjek u sebi nosi sliku Stvoritelja. Bog nije svoju sliku predao na milost i nemilost smrti koja uništava i razara sve do čega dođe. On u Isusu gdje god se pojavi progovara. Snagom te Isusove riječi sve što je protivno životu povlači se: bolesti, nevolje, đavli i smrt. U Isusovom uskrsnuću Bog jasno govori da nas je stvorio za život i da je on Bog živih.
Neke struje suvremenog mišljenja ističu da čovjek živi za svoju vlastitu smrt, za poništenje. Iz ovakvog načina mišljenja proizlazi i stil života. Nastaju mnoge nesuglasice također i među kršćanima. Najteža je ona opće nepovjerenje i pritajena senzacija da smo došli na svijet samo da bismo umrli. Kušamo protjerati smrt: ne govorimo nikada o njoj, krijemo je jer imamo strah od nje i ako slučajno dira naše osjećaje prema najdražima, dolazimo u sukob s Bogom. Smrt je shvaćena kao uništenje. Ali ako se pouzdajemo u Boga, ako smo sigurni u božanski zahvat u našem životu, nasuprot boli i patnji, uspijevamo prihvatiti smrt kao početak života, onog pravog, onog konačnog, s desne Očeve. Tada Bog nije više Gospodin smrti, nego života. Ne trebamo ga se plašiti: smrt nije čudovište, nego obvezatni prijelaz kroz koji moramo proći kako bismo postigli život vječni. Bit ćemo nagrađeni ako budemo živjeli u povjerenju i kršćanskoj vedrini. Uslijedit će kazna ako budemo živjeli bez Boga i protiv njega. Tjelesna smrt jest posljedica grijeha, ali je ona za pravednika prijelaz u vječni život, a za grešnika smrt je početak vječne propasti.
Temeljna objava: Bog je tvorac života, a neprijatelj smrti. Bog želi naš život (1. čit.). Pouzdati se u Njega znači izabrati živjeti. Krist je došao na zemlju navijestiti nam radosnu vijest života kako bi eliminirao sve ono što nam priječi živjeti u punini i kako bi smrti oteo njezin plijen.
Isus traži da vjerujemo, odnosno da imamo vjeru u život. Vjera je nužni uvjet kako bismo se uključili u dinamizam života: „Ne boj se, samo vjeruj“ (Mk 5,36), kaže Isus Jairu. Prvo otac djevojčice dolazi Isusu s molbom. Sada je Isus taj koji moli Jaira, jer treba njegovu vjeru da bi osigurao trajnost smjera puta i poraz smrti. Sve do sada bila je dostatna vjera koja je gonila čovjeka da traži Isusa (unatoč protivljenju farizeja); dostatna da se obrati Isusu unatoč tomu što je očajan. Sada je vjera ta koja dobiva jaki udarac i mora izdržati vijest o smrti. Pokušajmo zamisliti Isusov pogled upućen Jairu u trenutku kada mu sugeriraju da odustane, jer nema više pomoći… Nastupila je smrt. To su trenutci u kojima je potreban trajni odnos s Isusom. Premalo je moliti Isusa da dođe u našu kuću kada još postoji nada. Moramo imati hrabrosti moliti ga da dođe onda kad nam se čini da nema više mogućnosti nešto učiniti. Vjera koja računa na Isusa kada su poslovi mogući jest plašljiva vjera. Prava vjera je ona koja je sposobna osloniti se na Isusa u situacijama kada više nitko ništa ne može učiniti. Tako, zahvaljujući vjeri, u Jairovoj kući, već ukrašenoj zbog smrtnih obreda, slavi se čudo života. Gdje dolazi Isus, uklanjaju se pjevači smrti („sve ih izbaci vani…“ – Mk 5,40). Nastavlja se slavlje života.
Kristova istina je usko vezana za život: „U Njemu bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudima“ (Iv 1,4). Nedostatak života je nedostatak svjetlosti. Za Isusa je smrt kao san. Njegova djela oživljavanja mrtvih nagovještaju mnogo veću stvarnost koju će svi ljudi doživjeti na kraju vremena – to je uskrsnuće tijela. Zahvaljujući Isusovu uskrsnuću kršćanin gleda očima vjere na svoju vlastitu smrt i na smrt drugih. Za vjernika je smrt rađanje za novi život i konačni susret s Gospodinom. Crkva, ako želi biti obasjana Božjim svjetlom, mora se brinuti za stvaranje živih, činiti život vidljivim. Naša kršćanska ljubav mora pomoći čovjeku da se ozbiljno i smireno pripravi na smrt. Sama Crkva, prije nego što bude svjetlo svijeta, ima zadaću da bude „život“. Gdje je život odsutan i Bog je odsutan. Ako se bojimo života, bojimo se i Boga.
Pozvani smo na djelotvornu ljubav, na dobrohotnost, na velikodušnost prema siromasima. Ovakvom ljubavlju stječemo oproštenje grijeha i obogaćenje za život vječni.
Mk 5, 21-43
Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.
Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu.
No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.
Riječ Gospodnja.
