Odmor je važan kao jelo i piće – da ne umremo od gladi. Tišina je jednako važna kao spavanje i disanje da ostanemo na životu. Slavljenje je jednako važno kao svagdanji rad – da napredujemo (J. Drinbeck). Pravi je odmor u iskrenoj prijateljskoj riječi, u snazi oproštenja, u radosti pomirenja. Sve su to odmori koje nam Isus može pribaviti darujući nam najprije sigurnost Božje ljubavi i svoje nazočnosti, a potom osposobljujući nas za praštanje i ljubav prema našim najbližima. Nedjelja čisti rđu čitavoga tjedna (Addison).

Ljeto je vrijeme odmora, a danas se masovno koristi. Ovo razdoblje može se bogato osmisliti i aktivno iskoristiti. Ono ne bi trebalo biti vrijeme traćenja, izležavanja i skitnje, kako to neki priželjkuju, nego nešto mnogo više i sadržajnije. Tako to shvaća i Crkva koja je na II. vatikanskom saboru istakla: Neka se slobodno vrijeme upotrijebi za odmor, za jačanje duševnog i tjelesnog zdravlja, za slobodne aktivnosti, za putovanja u druge zemlje, koja duh čini profinjenim i koja uzajamnim poznanstvima obogaćuje ljude.

Iako su to praznici, ne bi smjeli biti prazni dani, bez sadržaja, lišeni smisla. Poznato je, npr., kako skupine mladih provode do dva i tri tjedna u duhovnim vježbama ili u djelatnom pomaganju siromašnijim zajednicama. Netko će ,,možda reći da je to previsok ideal za običnog smrtnika. No, ne bi nam trebao biti nedostiživ primjer jednog sveučilišnog profesora, koji svake nedjelje i blagdanom sa svojom vrlo brojnom obitelji aktivno sudjeluje u euharistijskom slavlju, čita kod oltara, predvodi pjevanje i prima sakramente kršćanske okrepe.

Drugi, pak, nastoje vrijeme odmora provesti kod kuće, u povučenosti, osami i razmišljanju. Takvo raspoloženje omogućuje da se čovjek mnogovrsno obogati i usavrši. Kažu da to blagotvorno djeluje i koristi u općoj buci i vrevi svakodnevnog života. Uopće, mi danas premalo cijenimo važnost tišine i šutnje. A to ima neprocjenjivu vrijednost za čovjeka u cjelini – za tijelo, duh i dušu. Takav odmor olakšava dublje upoznavanje sebe, odnosa prema Bogu i ljudima, radosti i teškoća u obitelji i široj okolini. To je, osim toga, prigoda da pročitamo koju dobru knjigu – a koliko ih samo ima! – da se napravi kakav plan i donese odluka za daljnji život.

Ako netko ne predviđa odmor ili praznike, neka ga vodi engleska poslovica: “Misli na odmor, a radi dalje!“, no neka nam se ne dogodi njemačka rugalica: “O praznicima najviše govore oni koji najmanje nose sjekiru“.

Crkva vedro i s mnogo optimizma gleda na vrijeme odmora pa potiče:  “Svi će poraditi da slobodno vrijeme postane vrijeme spasenja“ (Vat. dokument o turizmu). Ako nam se taj cilj čini nedostiživim, pokušajmo bar nastojati da vrijeme praznika ne ostane prazno, bez sadržaja, izgubljeno. (LJ. Maračić, Praznike treba osmisliti, u Duhovna misao, Zagreb, 1993, 163-164).

U ovo vrijeme godišnjih odmora, današnje Evanđelje je veoma aktualno. Govori o vrsti bolesti koja se zove umor, opterećenost. Osjeća se teret prijeđenog puta u dosadašnjem životu: teret nezgoda putovanja, razočaranja, nerazumijevanja, neuspjeha, teret osoba, bijednog ambijenta, nepravde, lažnosti, nepovjerenja. Sve ovo nabrojano kao i mnoštvo nespomenutih tereta gomila se i vrši na nas pritisak, otupljuje nas, zamagljuje pogled, često nas čini praznima i oduzima nam volju za životom.

Gubi se svaki interes za put. Jedini prisutni interes je kako pronaći mjestance, gdje odložiti vlastiti umor. Ima li smisla sva ova životna borba? Isplati li se boriti za kršćanske vrednote, ma za opće ljudske vrednote? Ovakvo životno iskustvo proživio je prije nekoliko stoljeća prorok Ilija. “… A sam ode dan hoda u pustinju; sjede ondje pod smreku, zaželje umrijeti i reče: Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih“. Zatim leže i zaspa. Ali gle, anđeo ga taknu i reče mu: “Ustani i jedi“. On pogleda, kad gle – kraj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode. Jeo je i pio pa opet legao. Ali se anđeo Gospodnji javi i drugi put, dotače ga i reče: “Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!” Ustao je, jeo i pio. Okrijepljen tom hranom, išao je četrdeset dana i četrdeset noći…” (1 Kr 19,4-8). Prorok Ilija se obraća Gospodinu. Njemu iznosi svoju muku. Zatim će reći: “Ostao sam sam”. Oko mene je iskopan ponor. Iza mene se kopa ponor. Ostajem pod smrekom“. Svatko od nas ima na raspolaganju smreku pod kojom može ispružiti svoju vlastitu iznemoglost, iscrpljenost i zaspati. Imamo, dakle, na raspolaganju smreku odreknuća pod kojom možemo ostaviti svoju osrednjost, ravnodušnosti, očaj.

Ali Bog ima odgovor na Ilijin umor. On se brine za svoga proroka donoseći mu pečen kruh i vrč vode. Također mu nalaže da krene dalje s napomenom da je pred njim dalek put.

Bog i nas oslobađa od bolesti umora posebnim načinom liječenja. Prije svega, objavljuje nam uzroke našeg umora i to za svakoga pojedinačno govoreći nam: Nisi umoran od prijeđenog puta, nego od puta koji je pred tobom tj. od puta koji trebaš prijeći. Nije obveza u prošlosti, nego u budućnosti koju teško prihvaćaš i odbijaš. Umoran si od onoga što nisi učinio. Umoran si od onoga što ne kaniš postati. Umoran si jer nemaš hrabrosti za nove izazove.

Poslije ove zapanjujuće dijagnoze umora, Krist nam nudi okrepu: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“. Ali On naglašava: “Uzmite jaram moj na sebe …“ Lijep način za liječenje umora … Umjesto da nam olakša teret, Gospodin nam daruje svoj jaram. Iako je sladak, ipak se radi o jarmu. Na dalekom putu kojim idemo ne ostavlja nas bez kruha. “Ja sam živi kruh koji je sišao s neba“ (Iv 6,51) jamči Isus. Dakle, on je kruh. Ne zaboravimo također da je on i put: “Ja sam put“ (Iv 14,6). Dakle, jedući Njega, mi se hranimo na našem putu. Put postaje naša hrana. Put postaje lijek našeg umora. “Ustani i jedi jer je pred tobom dalek put“! Ovo je Bog koji te ne pušta da spavaš, koji ti ne dopušta obmanjivanje u miru tvoga umora… Idi, jer će biti duži i odgovorniji put koji namjeravaš prijeći i imat ćeš više vremena na raspolaganju za ostavljanje umora iza sebe. Isus primjećuje ljude u njihovoj klonulosti i gladi pa im pruža svoju riječ, hranu duše i vidi kad je drugima potreban odmor jer je On tu za sve nas.