Danas se susrećemo s liturgijskim tekstovima koji nas potiču na razmišljanje o teškim posljedicama odbijanja Riječi Božje i osporavanja poniznih navjestitelja. Kada Isus poziva svoje slušatelje na nešto za njih novo oni se pitaju: „Tko je ovaj? Pa on je samo drvodjelja, sin Marijin“ (Mk 6,3). Osporavaju ga kako bi mogli opravdati neprihvaćanje onoga što im govori, neprihvaćanje riječi spasenja. Nismo li i mi često bili osporavatelji. Pokajmo se za sva osporavanja i neprihvaćanja Isusa, za sve svoje grijehe i propuste, kako bi Božja riječ za nas mogla biti spasonosna.

Navještena Božja riječ i njezin utjecaj na život vjere pokazuje se uvijek u susretu s ljudima. Dar vjere primili smo po susretu s onima koji vjeruju, po susretu sa zajednicom vjernika. Svatko tko prihvaća dar vjere, samim darom prihvaća i proročko poslanje, zadaću svjedočenja vjere i naviještanja. Stoga se snaga vjere ne mjeri tek sigurnošću vlastitog uvjerenja i opredijeljenosti za Boga, nego i spremnošću naviještanja i svjedočenja vjere. Osim prihvaćanja dara vjere, u zajednici dolazi do izražaja i prihvaćanje proroka – braće u vjeri koji svojom riječju i svjedočanstvom života daju primjer, pozivaju i opominju na autentičnost kršćanskog života. Oni, uza svu zatvorenost slušatelja, u njihova srca i u svakodnevnicu, navještajem Božje riječi nastoje unijeti Boga i donijeti njegovo svjetlo.

Božja riječ je bezuvjetna. Nije uvjetovana ni onim tko je govori niti mjestom naviještanja. Navjestitelj je ne smije prilagođavati ni sebi niti onima kojima je naviješta. Ne može se čuvati istinitost i spasenjska životnost Božje riječi ako se njezina oštrina ublažava s ciljem da bi se opravdalo vlastitu nedosljednost života ili s ciljem da bi se ona ‘dopala’ onima kojima se naviješta.

Riječ Božja koju smo danas čuli govori o slabosti i o neprihvaćanju. Susrećemo tri različita iskustva boli. Prorok Ezekiel je poslan pobunjenom narodu. Pavao osjeća bol trna u vlastitom tijelu i Isus je odbačen i prezren u svom zavičaju. Ezekiel je župnik prognanika, mora među njima biti hrid. Bogu je poznata tvrdoglavost toga naroda. Šalje Ezekiela riječima: „Poslušali te ili ne poslušali, ali neka znaju da je prorok među njima“ (Ez 2,5). Bog svome proroku ne jamči uspjeh. Važno je da se riječ naviješta, da postaje čin koji se ne može ukloniti. Rezultati  ne ulaze u nadležnost proroka. Prorok se ne smije bojati, ne smije se mogućim uspjehom zanositi i ne treba od slušatelja tražiti, niti očekivati pljesak.

Riječ mora buditi nemir u srcima. Proročka riječ je pobjedonosna jer je diskretna i jednostavna. Ona je neiscrpna jer je siromašna i neobranjena.

Pavao je pobijeđen izvana i iznutra. On ne krije svoje unutarnje stanje. Prorok ne prestaje biti slab čovjek kao i drugi unatoč Božjem poslanju i obdarenosti posebnim milostima. Slabost je za Pavla  mjesto gdje se očituje snaga Kristova. Prepoznaje da mu je dan „trn u tijelu“ (2 Kor 12,7) kao lijek protiv oholosti. I što je više osjećao oštrinu toga trna, težinu svoje ljudske slabosti, to je više osjećao i potrebu Božje milosti. Daje svjedočanstvo: „Uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak“ (2 Kor 12,10).

Prorok nije bez časti doli u svojoj vlastitoj kući i u svom vlastitom  zavičaju (Mk 6,4). Isus se susreće sa skučenim mentalitetom, ljudskom bijedom, s predrasudama. Obilazi po selima naučavajući. Međutim, činjenica je da prorok vrlo često biva progonjen od „svojih“. Slušatelji se spotiču o skromnost prorokovu i zatvaraju se vjeri.

Mnogi slušajući ga ostaju začuđeni, zadivljeni. Događaju se čak i čudesa, ali oni u Isusu čovjeku ne prepoznaju proroka, a još manje Mesiju, Sina Božjega.

Prorok često ostaje sam poslan vikati i navješćivati, pozivati na obraćenje. On ima iskustvo beskorisnog vikanja, doživljaj promašenog poslanja, ali i snažne Božje prisutnosti. Najteža opasnost u koju može prorok upasti je rezignacija: „Ne služi ničemu“. Pravi prorok govori u zgodno i nezgodno vrijeme. On ne brine kada fale slušatelji, nego je važno da on ne posustane u naviještanju riječi koja spasava.

Danas odgovorimo: Jesmo li Isusovi? Hoćemo li dopustiti da Božja riječ prođe mimo nas i da se povijest u nama ponovi, povijest neprihvaćanja Isusa i njegove poruke? Hoćemo li i opet ostati samo zadivljeni njegovim govorom, a da nam životna praksa ostane ista?