Isus određuje svojim učenicima – kršćanima da pri ulasku u svaku kuću, u svaki grad pozdrave: „Mir kući ovoj!“. Isusovi učenici su pozvani nositi mir, to je njihovo poslanje i njihov život. Poslije uskrsnuća, prvi njegov pozdrav i dar bio je: „Mir vama!“

„Dođite, počujte, svi koji se Boga bojite, pripovjedit ću, što učini duši mojoj!“

I mi kršćani, Kristovi učenici, pozvani smo prethoditi mu ulicama svijeta kao što je to činio Ivan Krstitelj, da bismo ga navijestili, da ne bi ostao nepoznat. Nitko to ne može učiniti umjesto nas, nitko nas ne može zamijeniti. Ne možemo čekati da drugi idu umjesto nas. Moramo se pitati koliko smo sposobni naviještati Krista i Kraljevstvo Božje?

Isus birajući sedamdeset i dvojicu učenika, koji su slika Crkve u stanju poslanja, da bi ih poslao u svaki grad i mjesto da naviještaju Kraljevstvo Božje, nudi im precizne upute kako u ovoj avanturi ne bi išli u poraz. Poslanje se rađa iz molitve: “Molite, dakle, Gospodara žetve…”. Kao opremu moraju imati slobodu kao oni koji ne posjeduju ništa. Jedinu brigu imaju brigu Kraljevstva Božjega. Kao cilj imaju ljude čitava svijeta koje će susresti ulazeći u njihove kuće, dolazeći u dodir s njihovim različitim situacijama života. Kao dar ponudit će svima, bez razlike, mir Gospodinov, tj. poruku nade, utjehe, radosti, pomirenja, života. Njihov prioritet (prednost) jesu bolesni – kako bi ih liječili, odbačeni – kako bi im vratili dostojanstvo, jednostavni narod.

Misionari, ili zajednica vjernika, nisu oni koji imaju znanje.  Oni ne raspolažu vlašću, osim one liječenja, oslobađanja, vraćanja čovjeku njegova dostojanstva čovjeka i puninu bitka – “egzorciranje čovjeka”. Poslanje nije osvajanje, nego poziv, prijedlog, proziv. Poslanje je slabost: “Šaljem vas kao janjce među vukove”. Predstavljajući se razoružanima, kao janjci, trebaju biti ispunjeni blagošću i dobrotom, žrtva kao sam Krist. Potom Isus nastavlja: „Približilo vam se kraljevstvo Božje“. To je navještaj ispunjenja svih njihovih iščekivanja i svih nada čovječanstva. Kraljevstvo Božje: kraljevstvo istine, pravde, ljubavi, života, mira. Učenik, podržavan od trajne molitve upućene gospodaru žetve, naći će  svoju radost u ispunjenju povjerenog mu poslanja i iznad svega u saznanju da je njegovo ime upisano na nebesima i njegov život je dragocjen u Božjim očima. Na nebu ne postoji mapa djela, nego dokumentacija onoga što se uložilo u pojmovima srca, muke, žrtve. Ono što tješi nisu brojke, nego osobe, njihov trud, njihov skriveni rad, ustrajna privrženost, strpljivost u sijanju. Daruj nam, Gospodine, i danas dovoljno navjestitelja tvoga kraljevstva i tvoga mira. Odagnaj daleko od nas duhove pošasti i nemira. Ohrabri nas za novi život i daruj nam snagu za istinsko pomirenje i čvrsti mir.

Bog tješi bogatstvom. Prema određenom postojećem mentalitetu u izraelskoj tradiciji, ekonomsko blagostanje je sigurni znak Božjeg blagoslova. Ako je žetva dobra, poslovi idu dobro, to znači da je se blagoslovljeno od Boga. Danas je ova perspektiva, u mnogim slučajevima, obrnuta. Ekonomsko blagostanje, napredak, udobnost, izazivaju fenomene zasićenosti, zadovoljenja, indiferentnosti. Radi ovoga se ima iluzija da se može činiti sve kao Bog. Od trenutka kada imamo sve Bog nam ne može dati više. Njegova prisutnost, njegovi zahtjevi, drski glas njegova saveznika koji se zove savjest može zaprijetiti zatajom. Ne traži se drugo osim blage probave, bez grižnja i bez nemira. Problem danas nije zasigurno onaj koji nas upozorava – kako su činili Izraelci – da vide Božju prisutnost u blagostanju, ili preko blagostanja, nego usprkos blagostanja. potrebu da nas Bog tješi, ne iz motiva onoga što nam nedostaje, nego iz razloga što previše imamo i što nam smeta, što nas otežava, guši, suši korijene života, zapečaćuje izvor radosti. Imamo potrebu da “se ruka Gospodnja pokaže”, ne da bi nam dala nešto više, nego da bi nam pomogla da otkrijemo nešto drugo, s onu stranu stvari, preko “dobara”.

Pavao (2) ne izgleda kao netko koga baš uspjeh voli. Polazi od znakova, Kristovih rana (stigma) koje nosi na vlastitom tijelu. Ako se hvali nečim, ne čini to postignutim apostolskim uspjesima, nego Kristovim križem. Križ je taj koji jamči plodnost poslanja. Križ je taj koji izaziva  rađanje “novog stvorenja”. Kada je netko prebijen na križ, čini se odriješen, slobodan od svih drugih veza. Postavlja nam se pitanje: jesmo li ikada išta veliko i lijepo činili i učinili za Isusa i radi Isusa?