“Što više ljubimo i darujemo se, to više će naš život zadobivati smisao i vrijednost” (H. Hesse). Na čudesan način Bog zahvaća u ljudski život da čovjeka u teškoćama podrži i spasi iz sigurne smrti ako mu se čovjek istinski obrati moleći njegovu pomoć.

U prvom čitanju Bog se pokazuje kao onaj koji krijepi i tješi. Naš Bog nije Bog koji razara, nego Bog koji podržava i izgrađuje. U životu se pokaže kao da je lakše vjerovati u opasnoga, nego u raspetoga Boga; kao da je lakše vjerovati u osvetnika, nego u Pastira krotka i ponizna srca.

Na temelju današnjeg evanđelja pokušajmo se uživjeti u ulogu Isusovih učenika prigodom događaja njegova hodanja po vodi i smirivanja uzburkanog mora i prenošenje Isusove pouke o tome što znači njegova nazočnost i vjera u njega u životu svakog njegova učenika. Svojim divnim djelima i svojim naviještanjem Isus je učenicima otkrivao sebe i razvijao u njima spremnost naslućivanja tajne njegova bića i značenja njegova poslanja. Uslijedila je ispovijest vjere njegovih učenika: “A oni što bijahu u lađici padoše pred njega ničice te izjaviše: Ti si uistinu Sin Božji!“ (Mt 14,33).

Isusova pojava, njegovo naviještanje kao i njegova djela izazivali su kod njegovih učenika čuđenje, strah i sumnju. Njihova privrženost Isusu kao učitelju bila je iskrena, ali je on za njih bio i ostao nedokučiva tajna. Isus nije samo veliki prorok, prijatelj i pomoćnik svoga naroda, nego je još neusporedivo više: u njemu je na djelu Božja moć, što više on je Božji Sin! Čuli smo u 1. čitanju: Bog se objavljuje proroku Iliji u “šapatu laganog i blagog lahora“. Ova zgoda objavljuje Božju otajstvenost, kao i njegovu nježnu dobrotu prema slabom čovjeku koji se, pritisnut teškoćama, utječe Bogu. U evanđeoskom odlomku susrećemo Isusa na pučini uznemirena mora, koji progovara istim riječima kojima se oglašava Bog Jahve u SZ: “Ja sam…“. Isus, Sin Božji, gospodar je nad čovjeku protivnim silama pa i nad samom smrću. To se u izvješću današnjeg evanđelja prikazuje u obliku nemirnoga mora i velikih valova , što je u Bibliji živa slika čovjeku protivnih, strašnih, razornih sila, od kojih ga može izbaviti jedino svemoćni Bog.

Zajednica Isusovih vjernika živi u svijetu. Ona, s jedne strane, usmjerava svoju vjeru na uskrsnulog Isusa kao na svoga jedinog Učitelja i Gospodina, ali je, s druge strane, u odnosu na datosti svijeta još uvijek izložena kušnjama. Njezina vjera živi od Isusa, od njegove riječi i jedino se na nj naslanja, ali otvoreno gleda na opasnosti, more i oluju, i preko njih, s trudom i naporom, ide ravno prema Isusu držeći se čvrsto njegove riječi. Ako se okreće lijevo ili desno, gleda na ovu ili onu pogibelj, onda se pokoleba i postaje -poput Petra- malovjernom. A vjera sazrijeva u kušnjama i svoju zrelost postiže ondje gdje je Petar zatajio kada je počeo tonuti: svjestan životne opasnosti, pogleda Isusa i od njega primi pomoć. To je prava vjera! Na vjeru ne smijemo gledati kao na izuzetna djela jednog posebno pobožna čovjeka. Vjeru prepoznajemo u usmjerenju našeg bića prema Isusu, u punom pouzdanju da nas neće ostaviti same i da u svakom trenutku smijemo od njega očekivati pomoć. 

Ako je u kršćaninu vjera slaba, onda je on strašljiv u opasnostima, malodušan u teškoćama i u opasnosti je da potone. Ali gdje ima žive vjere u Isusovu moć i u njegovu prisutnost u Crkvi, nema straha od nestanka, jer će se na nevidljiv način pružiti Gospodinova ruka i spasiti lađu Crkve, kao i lađu svakog pojedinog vjernika.

Kroz ovaj život ne vodi nas ni znanje ni sigurnost nego vjera i pouzdanje. A i jedno i drugo, i vjera i pouzdanje, veće su od znanja i sigurnosti. Biti poput Petra u bezizlaznu položaju – u velikoj nevolji – gdje je očita propast a pomoći niotkud, tu se ne pokolebati nego odlučno usmjeriti svoj hod prema Isusu i jedino od njega iščekivati spasenje, zaista nije lako. . To je moguće samo onome tko trajno ostaje Isusovim učenikom, tko trajno sluša njegovu riječ i slijedi njegov primjer, tko u nj vjeruje i u nj se pouzdaje. Ne zaboravimo da smo učenici Onoga koji umnaža hranu, stišava vjetar, hoda po vodi, dubinski poznaje ljudske duše, spašava nas od napasti i zla te nas jača u dobru. Zato neka naše srce bude ispunjeno vjerom i zahvalnošću.