Ovaj život, što ga iskustveno vidimo oko sebe i u sebi ostvarujemo, nije sve. On nosi obilježje prolaznosti, a čovjek je pozvan da živi vječno. Čovjek u sebi nosi klicu vječnog života. Na taj nas život Isus zove. Taj i takav vječni život Isus u nama želi hraniti svojim tijelom. Današnja liturgijska čitanja usmjerena su na Isusa – kruh živi, koji je s neba sišao, tj. na Euharistiju.

Nakon čudesnog znaka umnažanja kruha i uvida da njegov znak nije shvaćen, Isus se u sinagogi u Kafarnaumu pokušava jasnije objaviti i objasniti tko je on: „Ja sam živi kruh koji je s neba sišao“ (Iv 6,31). I to kruh koji se ne daje da privremeno zatomi glad kako bi se moglo preživjeti, nego kruh koji daje pravi život, da bi se uopće moglo živjeti. Ove riječi u prisutnim slušateljima izazivaju komešanje, mrmljanje, čak i negodovanje. „Nije li ovo Josipov sin!“ (Iv 6,42). Ta znamo ga.  Šta ovo govori, zašto treba njega slušati? Židovi ne žele s njim ni raspravljati niti razjasniti pojmove. Oni imaju svoje shvaćanje koje ne žele ni po koju cijenu mijenjati. Budući nisu vjerovali, nisu se mogli uzdići iznad materijalnog tumačenja Isusovih riječi. Međutim, Isus nastavlja govoriti. Služi se jezikom koji je najviše, ali i najosjetljivije sredstvo ljudskog komuniciranja, „Jezik je izvor svih nesporazuma“ reče lisici Mali Princ, „moraš biti strpljiva“ (A. de Saint Exupery). Strpljivost i dobra volja uz spremnost slušanja su prvi korak do rješavanja nesporazuma, do povjerenja, do vjere. Kao što čovjek spontano i nesvjesno ali neminovno teži za kruhom, tako spontano teži za Bogom. Vjera je dar. Bog nas privlači, ali čovjek u svojoj slobodi mora dopustiti da bude privučen i poučen. 

Isus gleda u povijest u vrijeme Izraelova boravka u pustinji i podsjeća  na manu. Ovoj prolaznoj hrani Isus suprotstavlja duhovni kruh. Mana ujedno označava i mesijansko vrijeme i Mesiju. Ona je kao znak vremena – kruh koji može sići s neba, ali nije imala nebeske kvalitete. Vidi se to po učincima. Pustinjski naraštaj koji se njome hranio pomro je u pustinji. Mana je samo za neko vrijeme produžila njihov zemaljski život, ali ih nije mogla očuvati od smrti. Čežnja za hranom koja daje život vječni i dalje je ostala neutažena. Nova mana, kruh života, koji daje vječni život jest Isus Krist. Ovaj tekst živim svjetlom osvjetljava utjelovljenje: tijelo je posrednik života. „Ja sam kruh živi“. Isus dolazi u tijelu i hoće da ga tjelesno tijelom primamo i time sudjelujemo u vječnom životu. Da se to može ostvariti, potrebna je vjera, vjera koja omogućuje sakrament tj. susret s nevidljivom stvarnošću. Isus je Očev sakrament. Tko ga ne prihvaća uskraćuje sebi pristup k Ocu a time i posjedovanje života vječnoga. Papa Leon Veliki reći će sasvim jasno: „Što je na našem Otkupitelju bilo vidljivo, ušlo je u crkvene sakramente“. Samo onaj koji vjeruje ima život vječni. Dobro poslušajmo Gospodina koji nam uporno govori: „Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje za život svijeta“ (Iv 6,51). Ovim upućuje na Veliki četvrtak, na tajnu vjere: „Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje“ (Lk 22,19). Isus, s kojim imamo zajedništvo u vjeri, sam je prošao putem križa i smrti, uskrsnuvši od mrtvih. Zato može ustvrditi sa sigurnošću da onaj koji s njime u vjeri živi neće umrijeti, nego će posjedovati život vječni.

Vjerujemo da ovaj život, što ga iskustveno vidimo oko sebe i u sebi ostvarujemo, nije sve. Čovjek je pozvan da vječno živi. U sebi nosi klicu vječnog života. Na taj nas život Isus poziva. Kršćanin koji blaguje Tijelo Kristovo gledat će Boga licem u lice, tj. živjet će vječno sretan život. To znači da nas vjera u Isusa i vjera Isusu dovodi pred tajnu posvećena kruha i vina, tajnu Isusova predanog tijela i prolivene krvi, tajnu Isusova života što ga je živio i darovao za nas.

Mi smo dionici jednog kruha. Pričešćujemo se jednim  kruhom. To znači da imamo zajedništvo s Isusom, zajedništvo koje konkretno doživljujemo u sakramentu. Dar Gospodnje večere sv. mise jest Isus sam, u prilici kruha koji daje život. Tu su prisutne Kruh, vjera, život. U Euharistiji dano nam je jesti, vjerovati i pobijediti smrt. Sve ono što je Bog imao reći čovjeku, rekao mu je u Isusu Kristu. Ali ipak često se osjećamo kao Ilija, kao Izraelci u pustinji, osjećamo se klonuli, sami i napušteni. Ponestane nam snage za daljnji put, zahvaća nas ravnodušnost. Svijet sa svojim obećanjima vodi u bezličnu pustinju. Ne, ne prepustimo se vremenu, rijeci života, da nas nosi kamo hoće i kako hoće, nego obratimo se Kristu, kruhu života, koji će nas okrijepiti, nahraniti i omogućiti nam da budemo jedno s njim. U tom jedinstvu združeni smo s braćom i sestrama koji se također hrane Euharistijom, hranom ljubavi – sakramentom jedinstva. Po njemu postajemo sposobni koračati u ljubavi nasljedujući Božju ljubav očitovanu u daru njegova Jedinorođenca koji nam daje svoje Tijelo za hranu.

Godine 304. u Sjevernoj Africi suđeno je skupini kršćana koju su otkrili dok su slavili euharistiju. Sudac je upitao lektora Emmeritusa zašto su se sabrali u njegovoj kući,  usprkos izričite zabrane, a on je odgovorio: „Bez euharistije mi ne možemo živjeti!“ A šta je s nama braćo i sestre -možemo li mi živjeti bez euharistije? Je li i za nas ona tako životno važna? Je li ona i za nas kruh života?