Isus je svjetsku literaturu obogatio osobitim žanrom – prispodobama. Prispodoba ili usporedba jest živa i privlačna slika iz svagdanjeg života kojom se ocrtava zbilja višega reda. Isus se u svojim prispodobama pokazuje kao izvrstan promatrač: sva mu priroda postaje glasnikom Božjega svijeta. I u ovoj gozbi ljubavi otvorimo se Isusu odstranjujući grijeh.
“Onoga dana iziđe Isus iz kuće i sjede uz more…“ Sjedi i u tišini promatra obiteljsku panoramu “svoga“ jezera, hvali Boga zbog divote koja je plod njegovih ruku i prepušta se ljepoti koja ga okružuje. “I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali“. Iznenađuje činjenica da je, u ovim okolnostima, gotovo sav njegov govor u “prispodobama“. Smješta se u poljodjeljski/ratarski ambijent: govori o poljima, sjetvi, žitu i kukolju. Mnoštvo traži Isusa, neočekivano, gotovo ga prisiljava da govori, jer ga je osjećalo sudionikom vlastitih problema, stručnjakom u životu svih; nije stranac, nije daleko od konkretnih situacija “zajedničkog“ života. Nije On samo onaj koji zna učiniti da ga slušaju. Prije svega, puk je taj koji ga želi slušati jer se prepoznaje u onome što govori. Problem je način govora kao i sposobnost “sjediti“, kao što to čini Isus, na obali jezera u zaustavljenom promatranju i u neposrednom kontaktu s prirodom.
Izaija nas upozorava da nam Bog šalje “svaku svoju riječ“, povjeravajući joj precizni cilj. “Kao što dažd i snijeg s nebesa silaze … i natope zemlju, oplode i ozelene, govori Gospodin, tako i riječ koja iz mojih usta izlazi, ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio“ (1. čitanje). Riječ Božja nije podložna našoj volji i ne možemo iz nje izvući dobit kako bismo mi željeli. Riječ je sama ta koja mora proizvesti ono što je Bog odredio. Nije u vlasti navjestitelja odrediti polazište, prema vlastitim perspektivama ili po vlastitim ukusima. Bog ima nakanu uraditi nešto s obzirom na nas kada nam upućuje svoju riječ. Svaka njegova riječ sadrži želju, nadu, plan, prijedlog.
Božja Riječ može doći u ozbiljnu opasnost bilo izričitog odbijanja ili stvaranja navike, kako kod propovjednika tako i kod slušatelja. Sa strane propovjednika, navika poprima oblik zanata (zanimanja), ponavljanja, nedostatka originalnosti. Sa strane slušatelja, navika slušati i ništa ne čuti, ništa u život ponijeti, ravnodušnost, površnost, nepažnja. Bilo s jedene bilo s druge strane navika čini indiferentnim, nema prave umiješanosti, nikakve unutarnje vibracije, nikakva dubinskog sudjelovanja. Gubi se smisao zainteresiranosti očiju, ušiju i, iznad svega, srca. Da, upravo je u pitanju “razumjeti srcem“. Netko je dobro govorio ili dobro slušao samo ako je Riječ bila srcem prihvaćena. Ako je proklijala, pohranjena, eksplodirala u srcu i pronašla put do srdaca drugih.
Na putu prema Emausu Krist je dvojici razočaranih učenika otvorio inteligenciju za Pisma prakticirajući heremeneutiku srca: “Zar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio i tumačio Pisma“ (Lk 24,32). Njihova pamet je probuđena, prosvijetljena zahvaljujući ognju u srcu.
Treba se približiti Riječi Božjoj, stranici evanđelja, pojedinoj rečenici, kao da je čitamo ili čujemo prvi put, jer Riječ Božja je živa, djelotvorna, nova, nadahnuta i nadahniteljica “u danom trenutku“. Riječ je neponovljiva, pa iako ju je netko možda slušao već tisuću puta, ona nije nikada ista. Pavao naglašava da ta Riječ, a ne brbljanje, rađa nove sinove i kćeri. Riječ je sjeme koje proizvodi život. A život, da bi se rodio, podnosi bol umiranja. Danas imamo mogućnost čitati “Pismo Božje“. Naše je potruditi se razumjeti ga, živjeti ga i učiniti ga plodnim.
Danas u evanđelju čitamo prispodobu o sijaču. “Izađe sijač sijati“. Sijač je Isus. Sjeme je riječ Božja. Isusova je riječ božanski moćna i djelotvorna . Ona je sjeme koje je plodno i sposobno izniknuti u spasenju, svetosti, vječnom životu. Zanimljivo je da isto sjeme u jednoj zemlji proizvodi obilate plodove, dok na drugom tlu ne donosi plodova. Ovdje dolazi do izražaja otajstvo čovjekove slobode.
Upitajmo se kakvo sam ja tlo u koje se sije Božja riječ? Jesam li tlo kamenito… ili zaraslo trnjem… ili sam dobra zemlja? Riječ Božja traži našu suradnju. Nije dosta primiti je, treba nastojati razumjeti je, to zahtjeva dvoje: produbljivanje Božje riječi i umijeće primjene na život.
Bog je Bog slobode. Njegov način nije ucjenjivanje nego slobodna ponuda. On ne prisiljava nego nudi i poziva na slobodnu odluku. Bog neće robove nego partnere koji pristaju na njegovu riječ. Ne želi sluge, nego prijatelje. Ustrajmo i budimo strpljivi u slušanju i sijanju Božje riječi. Božja riječ i Njegovo kraljevstvo napreduju samo u muci i strpljivosti.
Mt 13, 1-23
Iziđe sijač sijati.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: »Gle, iziđe sijač sijati I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!« I pristupe učenici pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?« On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli.
Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.«