Kršćanin je pozvan da trajno napreduje u Kristovoj školi. Škola napredovanja u kršćanstvu prvenstveno je nedjeljna liturgija. Na nju se uvijek okupljamo kao marljivi i pripravni Bogoučenici. Krist je prisutan u svojoj riječi – Svetom Pismu, jer on govori kad god se u Crkvi čita Sveto pismo. Od nas se očekuje da uistinu budemo pažljivi slušatelji i vjerni izvršitelji Božje riječi.

Prema temeljnim zakonima Božje ljubavi, pravilo našega života nije i ne može biti ono što svijet želi, ono što drugi oko nas misle ili rade, nego je jedino pravilo života zakon Božji upisan duboko u ljudsku savjest, darovan i objavljen u Riječi Božjoj. Biti svjedok poruke evanđelja znači posve živjeti za nju, ali i od nje. Nije lako plivati protiv struje. Nije lako u ovome svijetu ustrajati u vjernosti Bogu. Stoga osjećamo tjeskobu i strah. Isus nas ohrabruje, daje nam svoju moć i snagu. Šalje nas u taj svijet s ciljem da ga učinimo Božjim.

Gospodin s nama ima veličanstvene planove unatoč našoj malenosti! Današnja čitanja ocrtavaju rizik poslanja. Prorok je čovjek riječi. Poruka nije njegova. Ona mu je povjerena, a on je treba jednostavno vjerno prenijeti. Onaj koji ga šalje povjerava mu riječ, način i stil poslanja. Sve ovisi o Bogu koji je odlučio upoznati nas s tajnom svoje volje. Njegova volja je divni plan spasenja za sve ljude i poziv na svetost. U velikoj Božjoj ljubavi i milosrđu predodređeni smo za posinstvo, otkupljenje, otpuštenje prijestupa. Opečaćeni smo Duhom obećanim Svetim. Izvor je Božja očinska dobrohotnost. Njegov Sin je vez po kojem ostvaruje svoj plan ljubavi za ljude. Otac nam je dao sve u „svom ljubljenom Sinu“ i šalje nas da budemo nositelji njegovih blagoslova.

Poziv na spasenje i svetost ne ostvaruje se u nastojanju samo oko vlastitoga dobra. Pozvani smo na kršćansku svetost koja se ostvaruje u ljubavi Krista koji je dao svoj život za otkupljenje čitavog čovječanstva, u ljubavi Oca nebeskoga koja obuhvaća sve ljude. Svaki kršćanin, istina na svoj vlastiti način, dužan je prenositi drugima riječ spasenja. Oni koji su za naviještanje Evanđelja primili posebno poslanje, njih Bog poziva i bira apsolutno slobodno iz svih slojeva ljudi. Prvenstveno, za proroke i apostole Bog izabire ponizne i jednostavne.

Prorok Amos je slobodan od svih i svega pa se može podložiti zadatku koji mu je Bog povjerio. Bog ga je „zahvatio“ dok se brinuo za stoku i za uzgoj divljih smokava. Amos, prihvativši taj poziv, riskira vlastiti život postajući poslušan povjerenom mu zadatku, propovijedajući u „kraljevskom svetištu“. Božji blagoslovi koje prorok donosi i za koje u ljudskom srcu stvara prostor nisu uvijek ugodnosti i Proroku je cilj probuditi uspavane savjesti.

Amasja, kraljevski funkcionar, želi sačuvati mir hrama i okolice, kao i sačuvati vlastiti položaj povlađujući kralju. Amos, Božji čovjek, nije zabrinut za svoj položaj i karijeru. „Nisam prorok ni proročki sin“ (Am 7,14). Osjeća se slobodnim zarobljenikom Božje riječi. Ne boji se kralja. Hrabro odabire Boga. Naprotiv, Amasja, oduševljeni čuvar reda, zabrinut je za mir hrama. Prorok je zabrinut da svetište ne ostane zatvoreno riječi Božjoj i da njegovo poslanje bude u korist naroda izraelskog a ne institucije. Ne ide gdje ga šalju ljudi i ne dozira riječ proročku prema interesima koji su u igri, nego radije slijedi put Božji i ne plaši se reći riječi koje mu donose neugodnost sa strane moćnika.

Rizik poslanja koje je Isus povjerio apostolima jest siromaštvo. Isus poziva dvanaestoricu. Čini ih dionicima svoga poslanja i svoje vlasti. Daje im nalog da propovijedaju. Daje im moć da izgone đavle i liječe bolesne. Uvjet je siromaštvo – na put ne smiju nositi ništa osim onoga što je neophodno potrebno za uzdržavanje. Isus traži da budu slobodni od svega onoga što može otežati hod, zapriječiti ga, ne dopustiti djelovanje moći evanđelja. Mora se vidjeti da snaga stoji u evanđelju, a ne u upotrijebljenim sredstvima. „I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa“ (Mk 6,8). Traži da se pouzdaju u providnost Oca nebeskoga, koji će se za njih pobrinuti prvenstveno kroz gostoljubivost ljudi u mjestima koja će posjećivati. Dakle, poslani su siromašni među siromahe, bogati jedino primljenim pozivom, obogaćeni Božjom milošću i snagom njegova Duha u kojem će pobjeđivati demone, liječiti bolesne, uskrsivati mrtve. Privilegij koji im postaje posao jest: ispovijedati vjeru u Isusa Spasitelja, donositi nadu bijednima, jamčiti sigurnost vječnog života. 

Slušatelji Božje riječi dužni su je poučljivo prihvaćati prepoznavajući u navjestiteljima Božje glasnike.

Ne zaboravimo da mi kršćani svojim životom stvaramo sliku o kršćanstvu. Pozvani smo biti nesebični i požrtvovni, svjesni da nas ljudi gledaju i po nama prosuđuju vjeru.