Današnja liturgijska čitanja pozivaju nas na vršenje Božjeg zakona, na život u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Pozivaju nas da ojačamo svoju vjeru pouzdavajući se u Isusa Krista i u njegova Duha. Onaj koji se uzda u Krista stječe snagu, nadjačava strah, čak se ni smrti ne boji, jer je Isus gospodar života i smrti. On je uskrsnuće i život. Susresti Isusa znači susresti njegovu ljubav. Ta nas ljubav preobražava i omogućuje nam da budemo bližnji svima koje susrećemo. Time postajemo Kristonosci, nositelji Kristove radosti, njegova milosrđa i radosne vijesti, jer naš Bog želi da svi ljudi upoznaju istinu i da se spase. Pokajmo se za svoje grijehe i propuste, za sve svoje manjkavosti u ljubavi, kako bi naš život bio prožet pouzdanjem u Boga i sve bliži cilju koji nam je Bog zacrtao.

Evanđelje današnjeg dana predstavlja nam Isusa upravo u razgovoru s nekim zakonoznancem i to o zapovijedi ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Iskušavajući ga, zakonoznanac Isusu postavlja pitanje: „Učitelju, što mi je činiti da baštinim život vječni?“ Jedan od načina Isusova poučavanja jest preoblikovanje postavljenog mu pitanja s ciljem da svoga sugovornika, korak po korak, dovede do toga da postavi pravo pitanje i pronađe pravi odgovor. Pri tome se događa i to da sugovornik preispita i promijeni onu početnu nakanu s kojom je postavio pitanje. Takav proces imamo u današnjem odlomku iz Evanđelja. “Učitelju, što moram činiti da bih baštinio život vječni?” Isus mu odgovara: “Što piše u Zakonu?” Zakon govori o ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Dakle, ljubav je ključ za vječni život. Isusov sugovornik se želi opravdati pa postavlja novo pitanje: „Tko je moj bližnji?“ Isus ga polako vodi k spoznaji da nije važno pitati se tko je tvoj bližnji, nego čiji si ti bližnji? Koga ti ljubiš taj je tvoj bližnji. Nije dovoljno pitati se koliko ti drugi mogu dati, nego koliko ti sam možeš dati drugima? Božji zakon nije nešto što nam je nametnuto izvana. On je upisan u čovjekovo srce. Božji zakon je u skladu sa čovjekovom naravi.  „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci“ (Mt 7,12). „Blizu ti je Riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.“

Isus Krist je posljednja Božja riječ – u njemu je Bog rekao sve, rekavši i darovavši samoga sebe. Više od samoga sebe, Bog ne može reći ni dati. Prema svetom Bonaventuri, Krist nije više, kao što je to bio za crkvene oce, cilj, već središte povijesti; s Kristom povijest ne završava, već započinje novo razdoblje. Druga je posljedica ova: do tada je prevladavala ideja da su oci bili apsolutni vrhunac teologije, a svi slijedeći naraštaji mogu samo učiti od njih. I sveti Bonaventura priznaje oce neprolaznim učiteljima, ali pojava svetog Franje mu daje sigurnost da je bogatstvo Kristove riječi neiscrpno i da se i u novim naraštajima mogu pojaviti nova svjetla. Kristova jedincatost jamči također novost i obnovu u svim povijesnim razdobljima.

Ali mi ne volimo ono što nam je blizu. Nas zanima ono daleko, ono do čega ne možemo doći. Listamo nejasne knjige, odgonetavamo tajanstvene formule, dešifriramo šifrirani način govora. A tu, u tvojoj blizini je knjiga koja  čeka da je otvoriš. Krivo je misliti da nam ona ne otkriva nikakvu novost iako nam se ne čini da je best-seller. Biblija, Evanđelje –  svakodnevno nam je na dohvatu, ali mi želimo nešto drugo, nešto manje poznato. Na nama je odluka uzeti je i čitati te doći do jasne, očite spoznaje da nam je to što ona nudi zaista potrebno. Znatiželja nas upućuje na izbjegavanje odvažnog ispitivanja dubine. Kategorija zanimljivog zamjenjuje angažman.         

Dolazi trenutak u kojem “znati” treba biti pretočeno u “činiti”. Učitelj zaključuje teoretsku debatu i upućuje na konkretno djelovanje: “Idi i čini tako”. Naglasak stavlja na činiti. Znaš sve, ali ako nisi naučio činiti, tvoje znanje ne vrijedi ništa, beskorisno je. Poznavanje, u kršćanskom poimanju, nije znati niti jednostavno vidjeti, nego činiti. Poznavanje je neodvojivo od prakse.  Poznajem osobu kada je volim, ne kada znam sve o njezinom žiro-računu. Poznajem drugoga, drugačijega kada se životno angažiram za njega, kada sam spreman i osramotiti se za njega.

Krist je pastir koji poznaje svoje stado jer daje život za njih. Znam tko je bližnji kada mu se približim, nadvladam sve zapreke, kada ja sebe učinim bližnjim. Napredujem u poznavanju bližnjega u mjeri koliko se brinem za njega, za njegove potrebe, koliko se uspijem identificirati s njegovim konkretnim  položajem. Svaki čovjek kojemu je potrebna pomoć naš je „bližnji“. Isus  kaže: “Dobro si odgovorio … ako tako i činiš”. Malo vrijedi savršeno poznavati moral i zakon, diskutirati i filozofirati o njemu ako ne znamo ispunjavati najosnovnije dužnosti u jasnim i konkretnim slučajevima. Ne možeš oklijevati jer postoji netko uz put tko očekuje tvoju pomoć. Tko ima tvrdo srce, sebičnjak je, naći će tisuću isprika da opravda svoje nečinjenje, osobito kad pomoć bližnjemu donosi neprijatnosti i zahtjeva žrtvu. Mudrac se spašava stavljajući svoj život na kocku, ne boji se pokazati ljubav, ne drži se na distanci, spreman je zaprljati ruke, kleči služeći. Isus je pravi Samaritanac. On se nadvio nad čovjeka liječeći stoljetne rane, podiže ga na noge, vraća mu lice čovjeka. On je “slika Boga nevidljivoga” (2). Želi da ga ljudi prepoznaju i ljube u tako skromnoj, poniznoj i vidljivoj slici kao što je naš bližnji. Isus je put Očeve milosrdne ljubavi za čovjeka i put čovjekove ljubavi za Boga. Milosrđe je put našega spasa. „Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“

Poznavanje Boga ide nužno preko poznavanja čovjeka. Bog je blizu. Da bismo ga dosegli, dosta je zaustaviti se pred bližnjim. Zapovijed ljubavi prema bližnjemu u stanju je na pravi način ispuniti samo milosrdno srce, jer ono ne ispituje nego djeluje. Zato te, Gospodine, molimo: pomozi nam da kao kršćani budemo tvoja slika, da te proslavimo svojim riječima i djelima. Daruj nam milosrdno srce koje će iz ljubavi prema tebi biti neumorno u činjenju dobra našim bližnjima. Amen.