Današnja liturgijska čitanja predstavljaju nam Božje milosrđe i pozivaju nas da razmišljamo o tom utješnom Božjem svojstvu i da ojačamo svoje pouzdanje u Gospodina. Vidimo da je dobro uvijek praćeno iskušenjem zla. Zlo je ispočetka skriveno, neprimjetno, prerušeno, često i privlačno, a svoju moć pokazuje tek kada izraste. Tada ga je teško “iščupati i iskorijeniti“. Pitamo se je li uopće moguće odvojiti dobro od zla?
Kao odgovor Matej nam u evanđelju nudi prispodobu o kukolju koji je izrastao u žitu.
Vjera ne trči, ne viče, previše se ne ističe, ne prodaje se, ali se i ne kupuje. Vjera je besplatni Božji dar i od nas traži jasan odgovor. Vjera je plod koji polako sazrijeva i daje mogućnost svima da je otkriju i potpuno uživaju. Vrijeme sazrijevanja nije uzaludno iako se može činiti da je previše sporo. Bog je dobar, milosrdan, strpljiv, spor na srdžbu i dobrostiv, poštuje vrijeme i ritam svakoga od nas, ne traži od nas ono što nadilazi naše mogućnosti. Dopustimo mu da nas poučava, vodi prema potpunom razumijevanju i prihvaćanju dara vjere, ne izbjegavajmo mogućnost osobnog susreta s njim.
Snagom i strpljivošću Božje ljubavi, Riječ Božja, sjeme i kvasac Crkve, može postati početak rasta novog čovještva. Kraljevstvo Božje je kao zrno, sjeme i kvasac: stvarnost puna slabosti, ali s tolikom snagom-moći da može izmijeniti, napraviti revoluciju čitave povijesti. Evanđeoski rast vjernika i Crkve je obilježen borbom između zrna i kukolja, između dobra i zla. Gospodar traži strpljenje i pušta da rastu i zrno i kukolj do žetve.
“Ti poslije grijeha daješ mogućnost kajanja“. Na ovome svijetu nebesko kraljevstvo je u razvoju. Nema oštrog dijeljenja između dobrih i zlih. Bog dopušta da jedni žive pokraj drugih, bilo da jedne iskuša i učvrsti u kreposti, a drugima dadne vremena kako bi se obratili. Mi bismo željeli da Bog odmah intervenira i to žestoko. Milosrđe i podnošljivost mogu izgledati kao slabost. Danas se kukolj, ljulj sije i to punom šakom javno. Zlo se čini na svjetlu dana. Dobro se, nažalost, danas mora sijati u doba noći, tiho. Odakle kukolj? Dolazi li on od nas? Tko ga uporno sije?
“Odakle dolazi dobro zrno“? Bog Otac sije uvijek dobrotu u ovaj svijet, a najbolje i najplodnije sjeme posijao je slanjem svoga jedinorođenog Sina, Isusa Krista. Po tom najboljem i najplodnijem sjemenu, Isusu Kristu, On i danas sije najbolje sjeme, sije samoga sebe u čovjekovo srce. Gospodin nam daje sposobnost da otkrivamo dobro zrno također i na neprijateljskim poljima. Mi se radije nudimo da budemo uništavači kukolja. Iznenađuje nas gospodareva zabrana. To ne znači da ne smijemo osuditi zlo, nazvati grijeh grijehom. Dozvoljeno je, štoviše poželjno da ga istrijebimo ali na jedini uspješni način: angažirajući se osobno, sijući uvijek samo dobro sjeme.
“Na koncu svijeta, Sin Čovječji poslat će svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi“. Zlo – kukolj ne nalazimo na početku sjetve. Nema ga u Božjem naumu o Kraljevstvu. Rađa se naknadno, kao plod neposluha i nepovjerenja u Boga. Sijač zla ostaje nevidljiv. Ne zatičemo ga na djelu. Evanđelje kaže da on “posije posred žita kukolj i ode“. Odlazi neprimjetan. I njegovo je djelo u početku neprimjetno. Uzgajamo ga zajedno s dobrim žitom. Hranimo ga i zalijevamo često i ne znajući da zlo u nama i po nama raste. Ne primjećujemo da smo zaraženi zlom. Istina zlo nikada nećemo susresti samo. Ono je umiješano, skriveno između dobra, dolazi naknadno, kada ga ne očekujemo. Skriva se i odjedanput bukne pokazujući svu svoju moć. Slika kukolja u žitu a kasnije djelovanje njegove otrovnosti u kruhu, pokazuje da se zlo lako skriva i da najviše napada upravo ondje gdje ga najmanje želimo: u najsvetijim kutcima života. Tako se zlo, poput neprimjetnog kukolja, uvlači u obitelji, u bračno povjerenje, u propitivanje o smislu zalaganja za druge, u iskustvo vjere, u molitvu, u povjerenje u Boga.
Kukolj je posijan unutar Kraljevstva, na Božjoj njivi, tj. u našoj kući, u našem srcu. Mi smo naučili biti nepopustljivi, uporni. Naprotiv, Bog primjerom opraštanja želi da se odlučno odupremo zlu i da ga pobijedimo dobrohotnošću prema svima s nadom u obraćenje. “Ti, silni gospodaru, sudiš blago i upravljaš nama s velikom pažnjom jer kad god hoćeš, moć ti je pri ruci. A takvim si djelima narod svoj poučio da pravednik ima biti čovječan; podario si sinovima svojim dobru nadu jer daješ pokajanje za grijehe“ (Mudr 12,18-19).
Milosrdno Božje praštanje prijeći će jednoga dana u neopoziv sud za one koji su tvrdokorno ustrajali u zlu. Sinovi Kraljevstva pozvani su slijediti milosrdnost Oca nebeskoga prihvaćajući i strpljivo podnoseći poteškoće koje proizlaze iz zajedničkog života s onima koji su neprijatelji dobra. Ali trebamo imati na pameti da, kao što u ovome životu nitko nije konačno sin Zloga jer se još uvijek može okrenuti od zla, isto tako nitko nije konačno sin Kraljevstva jer se, nažalost, može izgubiti i otpasti. Na nama je da bdijemo pazeći na sebe i molimo jedni za druge.
Mt 13, 24-43
Pustite nek oboje raste do žetve.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’« I drugo im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.« I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.« Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!«
Riječ Gospodnja.